Porozne granice: kada suosjećanje postane potreba da spašavamo druge
Suosjećanje smatramo jednom od najljepših ljudskih osobina. Kada možemo osjetiti tuđu bol, razumjeti nečiju ranjivost i ostati prisutne kraj osobe kojoj je teško, u tome zaista postoji nešto duboko ljudsko. Nešto što i osobno jako cijenim kod ljudi.
Ali postoji granica nakon koje suosjećanje više nije samo suosjećanje. Ponekada se, gotovo neprimjetno, pretvori u potrebu da nekoga spasimo, da ga popravimo, da ga uvjerimo, da mu pokažemo put, da pronađemo prave riječi koje će ga napokon natjerati da vidi ono što nama djeluje potpuno očito. I tada više ne stojimo kraj tuđeg procesa. Zakoračile smo i ušle u tuđi proces. Stale smo na put druge osobe.
Postoji velika razlika između rečenice: „Žao mi je što prolaziš kroz ovo.“ i unutarnjeg osjećaja: „Moram nešto napraviti da ti više ne prolaziš kroz ovo.“ Prva rečenica dolazi iz suosjećanja. Druga vrlo često dolazi iz naše vlastite nelagode. Jer kada je osoba koju volimo u boli nama se spontano može pojaviti impuls da što prije ukloniti tu bol i to ne samo zbog te osobe. Ponekada i zato da bismo se mi ponovno osjećale sigurno. Tuđa tuga nam stvara nemir, tuđi kaos nas destabilizira, tuđe pogrešne odluke u nama stvaraju napetost i tada pokušavamo popraviti situaciju. To često nazivamo pomaganjem. Ali trebamo se zapitati: pomažem li zato što je druga osoba zaista zatražila pomoć i spremna je nešto učiniti sa svojom situacijom ili pomažem li zato što je meni teško promatrati ono što se događa?
Zamisli granicu između sebe i drugih kao membranu, jer zdrava granica nije zid. Ne odvaja nas potpuno od ljudi i ne čini nas hladnima. Ne znači da prestajemo osjećati, naprotiv. Možemo biti otvorene, empatične, povezane i istovremeno vrlo jasno osjećati gdje završavamo mi, a gdje počinje druga osoba. Kod poroznih granica ta razlika postaje nejasna. Tuđe emocionalno stanje lako prodire u naš prostor. Netko je uznemiren i ubrzo osjećamo nemir. Netko je ljut i počinjemo razmišljati što smo mi napravile pogrešno. Netko pati i mi osjećamo krivnju ako se osjećamo dobro. Netko ima problem i naš um odmah počinje tražiti rješenje. To je poroznost, stanje u kojem ne samo da osjećamo drugu osobu nego njezino stanje počinje djelovati na naše stanje. U prijevodu, preplavi nas nešto što nije naše jer smo zakoračile na tuđi put, u tuđe energetsko i karmičko polje.
Empatija nije isto što i poroznost.
- Empatija kaže: Osjećam što ti se događa.“
- Suosjećanje kaže: „Stalo mi je do onoga kroz što prolaziš.“
- Poroznost kaže: „Ono što se događa tebi sada se događa i meni.“
- Spašavanje kaže: „Ne mogu biti dobro dok tebe ne izvučem iz toga.“
- Zdrava granica kaže: „Mogu biti uz tebe i ostati u sebi.“
Kod ljudi koji su skloni spašavanju drugih često postoji „pukotina“, famozna pora kroz koju tuđa priča vrlo lako ulazi. Ponekada iza toga stoji potreba za kontrolom. Lakše je preslagivati tuđi život nego ostati pred vlastitim pitanjima na koja još nemamo odgovor. Kada savjetujemo, rješavamo, organiziramo i „znamo što bi druga osoba trebala napraviti“, možemo privremeno dobiti osjećaj kompetentnosti, sigurnosti i moći. To nije nužno pitanje „velikog ega“ nego više potreba da kroz rješavanje tuđih problema potvrdimo vlastitu vrijednost ili osjećaj kontrole.
Ponekad ulazimo u ono što se popularno naziva „sindromom heroja“. On dobro opisuje potrebu da budemo osoba koja spašava, rješava i izvlači druge iz problema. Kroz ulogu Spasitelja osoba preuzima odgovornost za nekoga tko tu odgovornost možda ni sam nije spreman preuzeti. Spasitelj pritom ne mora pomagati samo iz nesebičnosti. Ponekad mu njegova uloga daje identitet. „Ja sam ona koja uvijek zna što treba napraviti.“ „Ja sam ona koju svi zovu kada imaju problem.“ „Bez mene ne bi mogli.“ To može postati jedan od načina na koji osoba dobiva potvrdu vlastite vrijednosti. Nekome je potrebna pohvala, nekome priznanje, nekome osjećaj da je nezamjenjiv, a nekome je dovoljno da druga osoba kaže: „Ne znam što bih bez tebe.“ Tako se pomaganje vrlo neprimjetno može spojiti s potrebom za vanjskom potvrdom. Osjećamo se vrijednima kada nas ljudi trebaju, cijene, traže naše mišljenje ili potvrđuju da smo im pomogle.
Pukotina može biti i krivnja. Neke osobe osjećaju krivnju čim pokušaju reći „ne“. Čak i kada racionalno znaju da nisu odgovorne za tuđi problem, tijelo i emocije reagiraju kao da jesu. „Što ako je razočaram?“ „Što ako pomisli da sam sebična?“ „Što ako joj je stvarno teško, a ja sada odlazim?“ „Kako mogu biti dobro ako znam da ona pati?“ Tu se granica između suosjećanja i odgovornosti vrlo lako zamuti. Ponekad iza toga postoji duboko usađeno uvjerenje da smo dobre samo ako pomažemo. Vrijedim kada dajem. Vrijedim kada sam korisna. Vrijedim kada me trebaju. Vrijedim kada nikoga ne razočaram. Takva se uvjerenja često ne pojavljuju kao svjesne rečenice. Ona djeluju poput unutarnjih pravila prema kojima živimo sve dok ih jednom ne počnemo prepoznavati.
Može postojati i potreba da budemo potrebne. Briga o drugima tada više nije samo izraz ljubavi ili pažnje, nego postaje mjesto iz kojeg gradimo vlastiti osjećaj vrijednosti, sigurnosti i identiteta. Problem nije u samoj brizi. Problem nastaje kada više ne znamo tko smo ako nikoga ne spašavamo, kada se osjećamo prazno ako nas nitko ne treba ili kada vrijednost vlastitog postojanja mjerimo količinom tereta koji možemo preuzeti za druge.
Kod nekih ljudi korijen možemo pronaći puno ranije. Dijete koje je vrlo rano moralo pratiti emocionalno stanje odraslih uči čitati prostor. Kako je mama danas? Je li tata ljut? Smijem li sada nešto tražiti? Trebam li biti tiha? Kako da se ponašam da ne izazovem problem? Takvo dijete postaje izrazito osjetljivo na promjene tona glasa, izraza lica, atmosfere i raspoloženja drugih ljudi. U odrasloj dobi to ponekada izgleda kao iznimno razvijena empatija, ali dio te „empatije“ može zapravo biti davno naučena potreba da neprestano provjeravamo emocionalnu atmosferu oko sebe kako bismo znali jesmo li sigurne. Naučile smo osjetiti promjenu prije nego što je itko išta rekao, smiriti napetost prije nego što se razvije i prilagoditi svoje ponašanje kako bismo zadržale mir i povezanost.
Ako smo pritom, vrlo ran,o morale brinuti i o emocionalnim potrebama odraslih, možemo odrasti s uvjerenjem: „Moja je uloga pobrinuti se da su svi dobro.“ Taj obrazac desetljećima kasnije može nastaviti živjeti gotovo automatski. Netko je uznemiren i pokušavamo ga smiriti. Netko ima problem i odmah tražimo rješenje. Netko je nesretan i provjeravamo jesmo li mi nešto pogriješile. Netko nešto treba i kažemo „da“ prije nego što smo uopće provjerile želimo li to napraviti.
Tako nastaje i poznato ugađanje drugima. Nije problem u tome što smo ljubazne, brižne ili obzirne. Problem nastaje kada redovito radimo ono što drugi žele, trebaju ili očekuju iako to nije ono što želimo mi. Kažemo „da“ dok u sebi osjećamo „ne“. Pristajemo pa se poslije ljutimo. Dajemo pa ostajemo iscrpljene. Slušamo i kada više nemamo kapaciteta. Preuzimamo obveze koje nam nitko zapravo nije imao pravo staviti na leđa. Ne zato što smo ih slobodno izabrale nego zato što još nismo naučile da „ne“ nije odbacivanje druge osobe. „Ne“ je samo jasna informacija o našoj granici.
Tu postoji još jedan obrazac koji često prolazi gotovo nezapaženo. Jedna osoba razmišlja unaprijed, organizira, podsjeća, spašava, rješava, smiruje, predviđa probleme i stalno preuzima inicijativu. Što više ona radi za drugu osobu to druga osoba često počinje raditi sve manje za sebe. Tako pomaganje koje je u početku izgledalo kao ljubav polako počinje održavati odnos u kojem jedna osoba nosi previše, a druga premalo. Spašavanje tada više ne pomaže drugome da ojača nego mu omogućuje da i dalje ne preuzima puni dio vlastite odgovornosti.
Zato jedno od važnijih pitanja nije: „Zašto toliko pomažem drugima?“ Puno više možemo saznati ako se pitamo: „Što se u meni događa kada odlučim ne pomoći?“ Pojavljuje li se krivnja, strah, osjećaj sebičnosti, praznina, nemir ili strah da više nećemo biti potrebne ili voljene? Jesmo li neugodne same sebi kada ne rješavamo, ne popravljamo i ne spašavamo? I možda još neugodnije pitanje: „Ako prestanem popravljati tuđe živote, s čime ću se morati susresti u vlastitom?“ Upravo tu počinje pravi rad na granicama.
Želim primati newsletter:
