Koliko svojih prirodnih sposobnosti nikada nisi razvila?
Šta ako je čovjek danas samo dio onoga što je u njemu, u prošlosti, prirodno postojalo?
Ovdje ne mislim samo na sposobnosti koje lako prepoznajemo i kojima smo dali ime. Ne mislim samo na inteligenciju, govor, pamćenje, kreativnost, logiku ili fizičku sposobnost. Mislim na puno šire područje onoga što čovjek registrira, osjeća, povezuje, naslućuje i prenosi drugome prije nego što to uspije pretvoriti u riječ, objašnjenje ili nešto što može lako pokazati drugoj osobi.
Možda pitanje uopće nije koliko mozga koristimo nego na koji način smo ga, kroz različite periode ljudskog razvoja, naučili koristiti. Čovjek koji je živio potpuno uronjen u prirodu morao je razvijati načine opažanja i povezivanja informacija. Morao je čitati prostor, vrijeme, tragove, ponašanje životinja, zvukove, mirise, promjene u zraku, ritam dana i godišnjih doba. Naučio je što znači kada ptice utihnu odjednom. Pamtio je puno više nego mi danas jer nije imao uređaje koji to rade umjesto njega. Morao je biti prisutan u prostoru na način koji nama danas gotovo više nije potreban. Njemu je ta prisutnost ponekada doslovno značila sigurnost, hranu ili preživljavanje.
Ne možemo znati koliko se toga putem promijenilo ili jednostavno ostalo potisnuto u nama. Možemo se pitati jesmo li kroz razvoj civilizacije počeli razvijati samo one dijelove sebe koje moderno društvo odobrava jer ih smatra korisnima.
Odmalena nas uče određenim sposobnostima. Govoriti. Čitati. Pisati. Računati. Izvršavati zadatke. Pratiti raspored. Organizirati vrijeme. Kasnije raditi, zarađivati, trošiti, raditi, zarađivati i trošiti. I tako u krug. Razvijamo ono što je društveno prepoznato kao korisno, mjerljivo i dovoljno normalno da dobije svoje mjesto u obrazovanju i svakodnevnom životu.
Ali šta se događa s onim dijelovima nas koje društvo ne validira kao posebnosti? Šta se događa sa sposobnošću da čitamo ljude, prostor i atmosferu? Da osjetimo nešto prije nego što imamo racionalan dokaz? Da nekako vidimo sitne promjene koje drugi ne vide? Da povezujemo informacije za koje ne znamo objasniti kako smo ih povezale? Da jednostavno nešto znamo? Riječ talent ovdje je premala i neadekvatna.
Postoje ljudi koji vrlo rano nauče čitati prostoriju i to zato što su morali. Ako odrastaš u okolini u kojoj se dan definira kroz raspoloženje odraslih ti počneš primjećivati stvari koje netko drugi možda nikada neće morati primijetiti. Na koji je način netko otvorio vrata. Koliko glasno je spustio ključeve. Pratiš promjenu tona koju većina drugih ne bi primijetila. Osjetiš tišinu koja traje sekundu duže. Pogled. Držanje tijela. Način na koji se osoba kreće kroz prostor. S vremenom više ne analiziraš svjesno svaki od tih znakova. Jednostavno znaš. Razvila si instinkt preživljavanja i naučila si točno kako se trebaš ponašati da ne zapadneš u probleme ili u nešto puno ozbiljnije. Šta se s tom sposobnošću događa kasnije? Ako je dijete zbog okolnosti moglo razviti toliko finu percepciju da unaprijed zna šta će se dogoditi, koliko još sposobnosti postoji u nama? Onih koje nikada nismo morale razvijati?
Ljudi koji svijet ne percipiraju na isti način
Neurodrugačiji ljudi (neurodivergentne osobe) pokazuju koliko različito možemo doživljavati isti svijet. Ne primamo svi iste informacije na isti način. Nekome je zvuk u pozadini gotovo neprimjetan, dok istovremeno nekoj je drugoj osobi taj zvuk toliko intenzivan da ne može pratiti razgovor. Netko u prostoriji prvo vidi ljude. Netko raspored predmeta. Netko osjeti odnose među ljudima. Netko registrira promjenu koju većina potpuno ignorira. Netko osjeća tragove energija. Netko pamti obrasce s nevjerojatnom preciznošću. Netko ima osjećaj za brojeve, zvuk, ritam, prostor ili vrijeme koji drugima djeluje gotovo nestvarno.
Ne volim sve gurati u istu definiciju funkcioniranja. Mislim da svakome od nas informacije dolaze do naše svijesti na individualne načine. Većina ljudi određeni signal filtrira kao nebitan pa ga nikada niti ne primijeti, dok ga druga osoba osjeti/vidi/čuje, zadrži i poveže s nečim drugim. I ta različitost brzo dobije etiketu neobičnog, čudnog ili nemogućeg.
Ali neobično nije isto što i nepostojeće. To samo znači da statistički većina ljudi tako ne funkcionira ili da taj dio njih još uvijek spava.
The Telepathy Tapes i neverbalna djeca
Ukoliko niste slušali The Telepathy Tapes i priče o neverbalnoj i minimalno verbalnoj djeci, a ovaj tekst smatrate zanimljivim, pozivam vas da ih poslušate. Barem prvu sezonu. Ne zato šta nam treba još jedna rasprava o tome šta postoji ili ne postoji nego zato šta cijela tema otvara ogromno pitanje o tome kako uopće definiramo komunikaciju.
Ako osoba ne govori na način na koji očekujemo, znači li to automatski da ne komunicira? Ili možda mi jednostavno ne prepoznajemo, razumijemo ili ne čujemo njen kanal komuniciranja?
Priča se vrti oko više obitelji s djecom koja nemaju mogućnost verbalne komunikacije. Ono po čemu su ta djeca posebna je način na koji primaju, razumiju ili prenose informacije van uobičajenog poimanja komunikacije. Govori se o telepatiji, snažnoj povezanosti između djeteta i roditelja ili druge bliske osobe, o riječima, brojevima, slikama ili informacijama koje djeca znaju bez da im je netko to izgovorio. Spominje se i The Hill kao mjesto gdje se u mislima sva djeca nađu te kroz druženje, u tom imaginarnom „prostoru“ nedefinirane dimenzije, djeca izmjenjuju informacije.
U ovoj se situaciji točno vidi ograničenost znanstvene zajednice sa svojom definiranom metrikom koja ovdje nije primjenjiva. Nešto nedokazano ne znači da to isto ne postoji, jer kada slušaš iz epizode u epizodu naprosto shvatiš da ovdje nema slučajnosti. Osoba koja nema sposobnost govora ima drugi način komunikacije. Šta ako je neverbalnost samo odsutnost načina komuniciranja koji mi smatramo glavnim? Šta ako postoje ljudi kod kojih neki drugi način prijenosa informacija ne mora potpuno ustupiti prostor jeziku? Imamo primjere i slijepih ljudi koji razviju senzibilnosti koje čovjek sa zdravim vidom rijetko ima tako istančane. Pojačaju im se osjeti mirisa i sluha, ali razvije im se i detekcija prisutnosti druge osobe u prostoriji. One koju ne mogu vidjeti, ali znaju da je tamo.
Umjesto da sve odmah stavimo u poznatu ladicu, možda bi kvalitetniji pristup bio da razmotrimo ideju da smo komunikaciju previše poistovjetili s govorom. Riječi su ipak samo jedan od načina prijenosa informacija.
Priroda je komunicirala puno prije riječi
Život je postojao puno prije ljudskog jezika.
Organizmi su morali prepoznavati opasnost, hranu, promjene okoliša, druge pripadnike vrste, teritorij, reproduktivne signale i sigurnost puno prije nego što je netko prvi put izgovorio riječ. Razmjena informacija je puno starija od govora. Životinje reagiraju na signale koje međusobno šalju. Biljke reagiraju na okolinu i jedna na drugu. Micelij je tako predivna mreža koja komunicira i hrani. Čitavi sustavi u prirodi funkcioniraju preko informacija koje se ne prenose rečenicom. U takvom okolišu nastao je i čovjek.
Zašto onda pretpostavljamo da je razvojem jezika nestalo sve ono što je bilo prije toga? Možemo reći da je stavljeno u pozadinu dok smo prednosti, iz generacije u generaciju, davali razvijanju nekih drugih vještina.
Ono što ne koristiš polako prestaneš primjećivati
Zamislimo čovjeka prije tisuću, pet tisuća ili dvadeset tisuća godina. Njegov je odnos s okolišem bio potpuno drugačiji. Primijetio bi promjenu vremena puno prije nego što je postojala aplikacija koja će mu reći hoće li za tri sata padati kiša. Znao je čitati ponašanje životinja, promjene vjetra, tragove, mirise, zvukove, cikluse biljaka i neba. Imao je puno razvijeniji odnos s prostorom jer mu je o tome ponekada doslovno ovisio život. Danas gotovo sve to možemo delegirati. GPS zna gdje smo. Telefon pamti brojeve koje smo nekada znale napamet. Sat nam govori koliko smo spavale. Aplikacija nam govori koliko smo napravile koraka. Algoritam procjenjuje šta bi nam se moglo svidjeti. Ne mislim da je to loše, ali zanimljivo je koliko smo vlastite percepcije predale uređajima i sustavima oko sebe.
Ako određenu sposobnost generacijama sve manje koristimo te iste sposobnosti neće nužno nestati. One će kroz vrijeme zakržljati i ostati zapisane duboko u nama. Ipak, odsutnost korištenja nije isto što i odsutnost potencijala.
Pjevanje, ples, pričanje i nešto što tijelo još uvijek pamti
Čovjek je tisućama godina pjevao, plesao, crtao, pričao priče, sjedio uz druge ljude, ponavljao ritam, kretao se zajedno s grupom, slušao glasove poznatih ljudi i nešto stvarao rukama. Danas mnoge od tih istih stvari ponovno koristimo kada želimo opustiti živčani sustav ili izliječiti traumu. Glazba. Pokret. Pjevanje. Ples. Crtanje. Pričanje. Disanje. Ritam. Zajedništvo. Takve aktivnosti radile su se u trenucima kada bi se ljudi osjećali sigurno.
Zamislimo malu zajednicu. Večer je i pada mrak. Vatra gori. Hrana je pojedena za taj dan. Oko njih su poznati ljudi. Čuju poznate glasove. Netko priča. Netko pjeva. Netko popravlja alat. Netko crta ili ukrašava predmet. Djeca su blizu. Ritmovi se ponavljaju. Tijelo dobiva niz informacija koje mu govore da sada ne mora trčati, loviti, bježati ili biti u stalnoj pripravnosti.
Upravo su zato takve aktivnosti i danas toliko prirodne našem tijelu. Nismo ih ponovno otkrili nego smo ih povezali sa trenucima koje naše tijelo pamti kao sigurnost i mir te smo im dali stručna imena za ono što je čovjek odavno znao raditi.
Ako je tijelo sačuvalo tako drevne načine vraćanja sebi, zašto pretpostavljamo da nije sačuvalo i druge načine opažanja koje danas gotovo više ne koristimo?
Koliko se već sada razumijemo bez riječi?
Znamo kada je netko ušao u prostoriju ljut i prije nego što progovori. Znamo kada osoba govori jedno, a njeno tijelo isijava drugačiju energiju od riječi koje izlaze iz nje. Ponekada osjetimo da se u osobi događa nešto i prije nego što nam išta kaže. Ponekada pomislimo na nekoga trenutak prije nego nas ista osoba nazove ili jednostavno znamo kada nekoga trebamo nazvati. Ponekada osjetimo nelagodu iako racionalno ne možemo objasniti zašto nam nešto ne odgovara. Ponekada nešto sanjamo pa nam tek kasnije postane jasno zašto nam je taj san ostao toliko živ u nama i šta nam je nagovještao.
Možemo sve to beskonačno nabrajati, rastavljati i imenovati.
Šta ako je ljudska percepcija oduvijek bila šira od onoga što smo odlučili nazvati normalnim?
Clair sposobnosti i jezici percepcije
Kroz spiritualne i ezoterijske tradicije postoji cijela plejada sposobnosti kojima su ljudi pokušavali opisati upravo te drugačije načine primanja informacija. Šesto čulo je krovni naziv za sve te različite kanale kada netko prirodno prima kroz sliku, kroz tijelo, kroz zvuk, netko kroz znanje, miris, okus ili dodir. I znam da već imamo blog o dijelu koji slijedi, ali ovdje smo naveli praktički skoro sve vrste percepcija i prijenosa informacija.
Jasno viđenje (clairvoyance) odnosi se na primanje slika, prizora, simbola ili vizualnih informacija koje osoba ne povezuje s uobičajenim fizičkim gledanjem. Netko ih doživljava poput kratkih slika u umu, netko kroz izrazito žive unutarnje prizore s tragom emocija, a netko kroz simbole koji tek kasnije dobiju značenje.
Vizije (visions) mogu biti dio jasnog viđenja (clairvoyance), ali su često intenzivnije, cjelovitije i doživljene gotovo kao prizor koji se odvija pred unutarnjim okom. Mogu doći spontano, u meditaciji, ritualu, snu, dubokoj relaksaciji ili izmijenjenom stanju svijesti, a osoba ih može doživjeti kao simboličke, proročanske, arhetipske ili informacijske.
Jasno slušanje (clairaudience) opisuje riječi, rečenice, zvukove ili informacije koje osoba doživljava kao da ih ne prima na uobičajen način. Nekome se pojavi jedna riječ, nekome cijela rečenica, nekome ton ili zvuk koji nosi određenu informaciju.
Jasno osjećanje (clairsentience) vjerojatno je jedna od najčešće opisivanih sposobnosti. To je snažno osjećanje ljudi, prostora, atmosfere ili energije kroz vlastito tijelo. Netko uđe u prostor i osjeti težinu. Netko kraj druge osobe osjeti nelagodu, mir, pritisak, toplinu ili neku sasvim konkretnu tjelesnu reakciju prije nego što razumije zašto.
Jasno znanje (claircognizance) je teško objašnjivo „znam”. Nema slike. Nema glasa. Nema jasnog procesa zaključivanja. Informacija se jednostavno pojavi kao nešto što već znaš. Ponekada tek naknadno dobiješ potvrdu i počneš se pitati odakle je uopće došla.
Jasno mirisanje (clairalience) opisuje pojavu mirisa bez očitog fizičkog izvora. Miris parfema, cvijeća, dima, zemlje, hrane ili nečega vrlo specifičnog što za osobu može imati određenu povezanost ili značenje.
Jasno kušanje (clairgustance) odnosi se na okus koji se pojavljuje bez toga da osoba stvarno jede ili pije ono što osjeća. Kao i kod ostalih clair sposobnosti, iskustvo može biti kratko, vrlo konkretno i povezano s osobom, mjestom ili informacijom.
Jasno dodirivanje ili psihometrija (clairtangency / psychometry) odnosi se na primanje dojmova kroz dodir predmeta, osobe ili prostora. Netko uzme stari predmet i pojave mu se slike, osjećaji, misli ili dojam o osobi koja ga je koristila. Netko isto osjeti ulaskom u nepoznatu kuću ili dodirivanjem zida, nakita, odjeće ili fotografije.
Empatijska percepcija (empathic perception) ide dalje od običnog razumijevanja tuđih emocija. Neki ljudi emociju druge osobe mogu osjetiti toliko snažno da ju njihov vlastiti organizam na trenutak doživi gotovo kao svoju. Upravo zato razvoj takve osjetljivosti traži granice, samopoznavanje i sposobnost razlikovanja onoga što pripada nama od onoga što smo možda samo registrirale.
Telepatija (telepathy) podrazumijeva prijenos ili primanje misli, slika, osjećaja ili informacija između ljudi bez uobičajenog načina komunikacije. Upravo je ona u središtu velikog dijela priče koju otvaraju The Telepathy Tapes i iskustva neverbalne djece.
Predosjećanje budućeg događaja (precognition) opisuje iskustvo informacije prije nego što se nešto dogodi. Ponekada dolazi kroz san, ponekada kao snažan osjećaj, slika, misao ili jednostavno znanje da se nešto približava.
Uvid u prošli događaj (retrocognition) opisuje suprotan smjer, kada osoba prima dojam ili informaciju o nečemu što se dogodilo ranije, iako tome nije svjedočila niti je o tome imala prethodnu informaciju.
Opažanje na daljinu (remote viewing) odnosi se na doživljavanje udaljenog mjesta, osobe, predmeta ili događaja bez fizičkog pristupa tome što se promatra.
Medijska sposobnost (mediumship) opisuje primanje informacija za koje osoba smatra da dolaze iz drugih dimenzija, od preminulih ili drugih ne fizičkih izvora. Kod nekoga dolaze kao slike, kod nekoga kao riječi, osjećaji, simboli ili vrlo specifične informacije.
Kanaliziranje informacija (channeling) opisuje primanje sadržaja kroz unutarnji govor, slike, pisanje ili promijenjeno stanje usmjerenosti, pri čemu osoba osjeća da informacije ne oblikuje na svoj uobičajeni svjesni način.
Svjesno spuštanje informacija (downloading) odnosi se na trenutke kada osoba namjerno ulazi u stanje povećane otvorenosti za primanje informacija te prima nove informacije, uvide, strukture, rečenice, slike ili cijele koncepte koje prije toga nije svjesno oblikovala. Za razliku od spontanog uvida, ovdje osoba svjesno otvara prostor za primanje i zatim sadržaj zapisuje, izgovara ili prenosi dalje.
Kanaliziranje (channeling) više podrazumijeva primanje sadržaja za koji osoba osjeća da dolazi iz određenog izvora ili svijesti, dok svjesno spuštanje informacija (downloading) može biti doživljeno neutralnije, kao primanje paketa novih informacija bez nužnog određivanja odakle dolaze.
Automatsko pisanje (automatic writing) je kada riječi dolaze brže nego što ih osoba svjesno konstruira i pisanje dobiva osjećaj toka koji nije povezan sa svjesnim racionalnim oblikovanjem i formom koju je osoba namjeravala pisati. Često uključuje i drugačiji rukopis, ali osjećaj je kao da netko vodi ruku te osobe i kao da netko piše umjesto nje.
Percepcija kroz snove (dream perception) obuhvaća cijeli spektar iskustava u kojima snovi nisu doživljeni samo kao nasumična obrada dana nego kao prostor informacija, simbola, predosjećaja, kontakta ili uvida koji se ponekada tek kasnije počnu razumijevati.
Možda jedna osoba cijeli život najviše prima kroz osjećaj, druga kroz slike, treća kroz snove, četvrta kroz jasno znanje. Većina nas ima kombinacije, jer ako se probudi jedna, kao da dolazi do lančane reakcije pa se polako počnu buditi i druge. Možda se neke od tih sposobnosti pojave vrlo rano. Možda neke ostanu potpuno uspavane dok ih određeno iskustvo ne aktivira. Možda se neke razvijaju praksom, a neke jednostavno ostaju nešto što čovjek povremeno doživi i nikada ne istraži.
I upravo je to ono što mi je zanimljivo. Možda smo naučile razvijati ono za što postoji društvena potvrda, a zanemarivati sve ono za što nitko nije rekao da je sposobnost koju vrijedi njegovati.
Sjećam se koliko često djecu učimo da ignoriraju vlastiti osjećaj
Tek se zadnjih desetljeća ozbiljnije počelo uvažavati ono što dijete govori, osjeća i doživljava. Nekada bi dijete reklo da mu neka osoba nije ugodna, a roditelj bi odgovarao da neka ne misli tako, da je taj čovjek jako drag. Ili kada bi dijete reklo da ne želi ići negdje, a majka bi onako odrješito rekla da neka ide, da mu ništa neće biti. Ili dijete kaže da mu je prostor čudan, a odgovor koji dobije je negacija njegove percepcije. Kaže da je nešto sanjalo, a odgovor je: „To je samo san.” Kaže da zna da će netko nazvati i kada taj netko nazove, otac komentira: „Slučajnost.” Kaže da nešto osjeća, a majka komentira: „Nemaš šta osjećati. Umišljaš.” I malo po malo dijete nauči da ono što doživljava mora prvo proći kroz vanjsku provjeru da bi bilo vrijedno pažnje.
S vremenom čovjek vrlo dobro nauči kojim dijelovima sebe društvo daje dozvolu, a koje bi bilo bolje malo utišati. I onda nekoliko desetljeća kasnije ponovno pokušava naučiti slušati tijelo, instinkt, intuiciju i unutarnje signale koje je kao dijete prirodno registrirao. Jer dječji mozak često boravi u sporijim moždanim valovima poput theta stanja. U odrasloj dobi mi idemo na meditacije i razne tehnike da bi postigli baš to stanje. Plaćamo da bi nas netko opustio da se nakratko odmaknemo od svakodnevne mentalne buke.
Ponekada mi se čini da pola života provedemo uvježbavajući ljude da se odvoje od sebe, a drugu polovicu ih učimo kako da se vrate sebi.
Normalno nije isto što i prirodno
To su dvije potpuno različite stvari.
Normalno je ono što je dovoljno često da ga društvo prestane propitivati. Prirodno je puno šire.
Priroda je puna odstupanja, različitih načina prilagodbe, opažanja i komunikacije. Ali društvo voli predvidljivost i zato čovjeka vrlo lako počnemo procjenjivati prema tome koliko dobro funkcionira unutar sustava. Kako sjedi u školi. Kako slijedi upute. Kako komunicira. Koliko može raditi. Koliko zarađuje. Koliko se dobro uklapa u raspored.
A šta ako ista osoba istovremeno raspolaže percepcijom koju većina nema?
Možda smo predugo procjenjivali osobe prema tome koliko dobro funkcioniraju unutar sustava koje smo izgradili, umjesto da ih gledamo prema tome šta sve zapravo te jedinke jesu i mogu.
I tu dolazim do prirodnih talenata
Kada kažemo da netko ima talent, uglavnom mislimo na nešto što se lako pokazuje. Pjeva. Slika. Pleše. Piše. Brzo računa. Ima osjećaj za jezike.
Ali šta ako su neki od najzanimljivijih talenata puno manje očiti?
Možda je tvoj talent način na koji čitaš prostor. Način na koji prepoznaješ obrazac dok drugi još gledaju nepovezane detalje. Možda izrazito dobro osjećaš ljude. Možda odmah registriraš kada riječ i namjera nisu usklađene. Možda imaš odnos sa snovima koji je drugačiji. Možda ti informacije dolaze kroz slike. Možda kroz tijelo. Možda kroz riječ koja ti se samo pojavi. Možda jednostavno znaš kada nešto nije dobro, a tek puno kasnije razumiješ zašto.
Možda osjetiš prostor. Možda životinje uz tebe reagiraju drugačije. Možda ponekada znaš šta će osoba reći prije nego što to kaže. Možda si cijeli život mislila da svi tako funkcioniraju.
To je jedna od zanimljivijih stvari kod prirodnog talenta. Ne smatramo posebnim upravo ono što nam dolazi bez velikog napora jer mislimo da je obično.
Ali prirodni talent nije gotov proizvod
Prirodna osjetljivost sama po sebi nije dovoljna.
Ako izrazito osjećaš druge ljude, moraš naučiti razlikovati šta je tvoje, a šta njihovo. Ako imaš snažnu intuiciju, trebaš zaroniti u sebe i upoznati vlastite strahove dovoljno dobro da ih znaš prepoznati i ne zamijeniti za impuls koji ti dođe. Ako jako dobro čitaš prostoriju, trebaš prestati stalno provjeravati jel sigurna. Ako snažno osjećaš energetsko polje, trebaš naučiti gdje završava tuđe, a počinje tvoje. Ako radiš sa simbolima, snovima, tarotom, viskom, psihometrijom ili nekim drugim oblikom intuitivnog rada, s vremenom te iskustvo nauči da selektiraš odgovore. Kao i svaka druga sposobnost i ove traže razlikovanje, praksu, disciplinu i upoznavanje same sebe.
Prirodna sposobnost je početak. Razvijanje traži praksu, samopoznavanje i puno promatranja. I upravo tu talent prestaje biti nešto što ti se samo događa i postaje nešto s čime svjesno radiš.
Možda čovjek nije završen proizvod
Ponekada imam osjećaj da smo čovjeka sveli na njegovu funkcionalnost.
Koliko može proizvesti. Koliko može raditi. Koliko zarađuje. Koliko troši. Koliko se dobro uklapa u raspored. Koliko je sposoban održavati sustav u kojem živi.
A čovjek je ipak puno neobičnije biće od toga. Sanja. Stvara. Osjeća nešto šta ne zna uvijek imenovati. Pamti kroz tijelo. Prepoznaje drugoga prije nego što ga razumije. Stvara simbole. Traži smisao. Ponekada zna bez jasnog razloga kako zna. I možda smo samo prerano odlučili da već znamo cijeli raspon onoga što čovjek može biti, jer neke su sposobnosti ostaci nečega što smo nekada puno više koristili. Možda ćemo neke nove tek razviti. Većina toga je uvijek bila tu, u nama. Neke su izražene kod pojedinaca jer upravo raznolikost čini prirodu onime što jest.
I možda uopće nije potrebno odmah sve imenovati.
Možda je dovoljno početi promatrati.
Šta je ono tvoje?
Šta ti je oduvijek dolazilo prirodno? Šta primijetiš prije drugih? Šta osjetiš prije nego što za to dobiješ potvrdu? Šta ti ljudi često govore da dobro vidiš, znaš ili razumiješ? Šta su drugi kroz život nazivali čudnim kod tebe? Šta si kao dijete radila prirodno, a kasnije prestala jer si shvatila da nije baš u kategoriji normalnog?
Postoji li nešto o čemu gotovo nikome ne govoriš jer znaš kako bi zvučalo kada bi pokušala objasniti? I postoji li sposobnost koju si cijeli život smatrala beznačajnom samo zato što je tebi laka?
Prirodni talenti nisu samo ono što nas čini uspješnima. Oni su tragovi načina na koji je svaka od nas spojena sa svijetom. Jer smo kroz moderno vrijeme, norme, racionalizaciju i potrebu da sve što jesmo bude korisno i mjerljivo jednostavno prestale razvijati velik dio sebe. Ne mislim da se trebamo vratiti unatrag, ali možda ne bi bilo loše ponovno pogledati i osvijestiti šta smo putem ostavile. Jer čovjek je dio prirode.
Šta bi se dogodilo kada bismo to ponovno počele razvijati?
Želim primati newsletter:
