Rodila se divna žena

Možda na prvi pogled izgleda kao jednostavno pitanje, ali nije. Jer dokazivanje vlastite vrijednosti rijetko počinje onda kada smo odrasle. Ono se najčešće gradi puno ranije, još od formativne dobi, u sitnim iskustvima kroz koja učimo da ćemo biti više voljene ako smo dobre, korisne, mirne, uspješne, poslušne, snažne, lijepe, sposobne ili dostupne. I onda odrastemo, ali obrazac ostane. Samo promijeni veličinu odjeće koju nosimo. Više ne pokušavamo zaslužiti peticu, pohvalu ili nečije odobravanje. Sada pokušavamo zaslužiti ljubav, mjesto za stolom, poštovanje, sigurnost, novac, uspjeh, priliku, tuđu pažnju.

I tu nastaje jedna od najtiših zamki odraslog života. Počnemo vjerovati da će nas vrijednima učiniti ono što postignemo, koliko možemo podnijeti, koliko smo potrebne drugima ili koliko malo prostora zauzimamo dok sve držimo pod kontrolom. A onda se umorimo i to ne samo fizički. Umorimo se od stalnog unutarnjeg rada kojim pokušavamo opravdati vlastito postojanje. Od potrebe da objasnimo svoje granice. Od grižnje savjesti kada kažemo ne. Od preispitivanja svake odluke. Od toga da nas nečije odbijanje odmah natjera da posumnjamo u sebe. Od biranja poznate boli zato što nam je nepoznata sloboda još uvijek previše strana.

I možda baš tu počinje stvarna promjena. Ne onda kada postanemo bolje, uspješnije, ljepše ili jače nego onda kada prestanemo graditi vlastitu vrijednost baziranu na tuđim odgovorima ili reakcijama. Kada shvatimo da odbijanje ne znači da vrijedimo manje. Da nečija nedostupnost nije dokaz naše nebitnosti. Da tuđe nerazumijevanje ne mora postati naša sumnja. Da ljubav zbog koje stalno moramo dokazivati tko smo možda nikada nije bila prostor u kojem smo trebale ostati, jer polje ljubavi ne traži da žongliraš nego samo da jesi. Da voliš i da si voljena takva kakva jesi.

U tom procesu rada na sebi, osvješćivanju svega, a što se nažalost često događa kroz patnju i bol, počinjemo uviđati obrasce, načine na koje ljudi mjere vrijednosti i većina toga nam se počne činiti suvišnim i neispravnim. Mijenja se naš način koji prepoznajemo kao izbor. Neke ljude prestanemo idealizirati. Neke prilike više nam ne izgledaju kao prilike. Neki nam odnosi izgube svoju privlačnost jer počinjemo vidjeti kroz ljude i raspoznajemo njihove namjere koje se kose s našim pogledom na život, posao, prijateljstva. Neke bitke jednostavno prestanu biti naše.

I upravo se tu događa ono što često nazivamo promjenom energije. Ne zato jer smo jednog jutra izgovorile nekoliko afirmacija i Univerzum nam je odlučio poslati drugačiji život nego zato što smo se mi pomaknule iz mjesta iz kojeg smo taj život do tada stvarale. Promijenile smo polje percepcije, otvorile horizont i osjetile svoju iskonsku srž. 
Kroz vrijeme, više nas ne interesiraju mrvice niti odnosi gdje ih moramo sakupljati. Ne mijenjamo sebe, ne grizemo jezik, ne glumimo nešto samo iz razloga da bismo pripadale i bile primijećene. Ne trebamo potvrde i dozvole za nešto što želimo. Naravno, uvijek je dobro saslušati mišljenja nama bliskih ljudi, ali osjećaj unutar nas je toliko glasan da znamo da smo u skladu sa sobom. Ogledalo je ostalo napuknuto tamo gdje mi nismo mi.