Doula smrti, čuvarica prijelaza duše
Pisanje o Doulama smrti započeti ću s dijelom teksta i poglavalja Fizička smrt iz knjige Vještice iz pepela:
„Kad je netko pred fizičku smrt, kad se zna da su mu to posljednji sati, ljudi ponekada zovu mene. Posebno sam osjetljiva na ljude i životinje koji će uskoro fizički napustiti ovu dimenziju. Kad stanem pred postelju osobe koja će uskoro umrijeti prvo osjetim tone ljubavi i poštovanja. Jer to je ono što duhovni vodiči i čuvari u tom trenu šalju toj osobi. Ljubav i mir. Na nama je da se pobrinemo da je osobi udobno, da im dozvolimo da zadrže dostojanstvo. To je sve što umiruće osobe trebaju. Da ih netko gladi po glavi, nježno vlažnom gazom dodiruje usne i da ih ništa ne boli. Da se obitelj polako pozdravi s osobom. Ljubav. Nažalost, neke su smrti iznenadne te nisu svi nagrađeni odlaskom u krugu svoje obitelji. Ipak, ukoliko imaju tu mogućnost, mnogi vole umrijeti među svojim voljenima.
Proces umiranja je sakralni proces. Kao što slavimo rođenje djeteta, tako trebamo slaviti i nečiji život kad je pri kraju. Vještice, pagani i spiritualisti u tom su segmentu uvijek bili i ostali oni koji najviše poštuju ljude na umoru. Slavi se život, slavi se ciklus, daje se dostojanstvo osobi, a kasnije i tijelu te osobe. Poštujemo cikluse i znamo da je fizička smrt samo jedna od transformacija duše.“
Prije nego što je svijet zaboravio kako govoriti sa smrću, žene su znale. Bile su to one koje su dolazile kada je porod kretao, kao i one koje su ostajale kada je posljednji dah napuštao nečije tijelo. U tkanju života i smrti žene su bile one niti koje nisu pucale. Primalje početka i čuvarice kraja. U mnogim kulturama to su bile iste žene. Jedna bi duša bila rođena u novom tijelu, a negdje drugdje neka duša bi napuštala svoje tijelo. Ciklus života. Početak i kraj. A žene su sakralno vodile oba procesa.
U davnim civilizacijama, posebno u Egiptu, Mezopotamiji, staroj Grčkoj i među keltskim i slavenskim narodima, smrt nije bila kraj nego prijelaz kroz sveta vrata. Duša je privremeno ovdje. Kao putnik. A gdje je putnik tamo je i vodič.
U Egiptu su to bile svećenice Izide i Neftis, čuvarice smrti i ponovnog rođenja. Boginje zaštitnice mrtvih. One su bdjele nad umirućima, šaputale riječi prijelaza, pratile dušu kroz podzemne vode Duata. Kod starih Grka Hekata je bila ona koja stoji na raskrižjima pa i na onom između života i smrti. Svećenice, vješte i mudre žene znale su kako otvoriti prostor tišine kroz koji duša može proći. Starogrčka riječ Doula znači ona koja služi. Porodu, rodilji, novorođenoj djeci, ali i obitelji. Ujedno, iste su žene služile i onima na umoru.
U slavenskoj i keltskoj tradiciji žene su bdjele uz tijelo tri dana. Čuvale su ga od zaborava, pratile u snovima, pjevale pjesme koje otvaraju vrata između svjetova. Smrt nije bila traumatična. Bila je prirodna, duboko poštovana. A doula smrti bila je posebna osoba koja zna dušu proslijediti dalje.
S vremenom, kada su religije počele monopolizirati smrt, kada su crkveni obredi zamijenili praiskonske ženske rituale, žene su istisnute. Smrt je postala tiha, sterilna, skrivena. Dovedena do stupnja mističnosti, ali uz obećanje vječnog života. Tijela su odvođena. Bol je postala privatna. Duša zaboravljena. A uloga doule smrti potisnuta u zaborav.
Ali nismo zaboravile.
Moderne doule smrti pojavljuju se tiho, ali snažno. One nisu dio medicinskog sustava, ali surađuju s njim. One ne liječe, one prate i svjedoče. One olakšavaju raznim tehnikama pa i energetskim. One vraćaju svetost u trenutke koje društvo pokušava učiniti neutralnim. Uče nas kako disati s onima koji umiru. Kako ne bježati. Kako svjedočiti. One su Pratiteljice Duše, podrška pred završni čin: “Nisi sama. Vidimo te. Čujemo se. Tvoje svjetlo zna put.” Doula smrti nije nešto novo. Ona je povratak. Povratak žene koja zna kako držati svjetlo dok jedno srce prestaje kucati. Znaju da su duše samo u prolazu i da zaslužuju biti ispraćene u tišini, s dostojanstvom i s ljubavlju.
Doula ne spašava, ne liječi i ne nudi odgovore. Njena prisutnost nije bučna ni herojska. Ona jednostavno jest: svjedokom prijelaza, čuvaricom svetosti trenutka kada duša polako odvaja svoje niti od tijela. Njezin je zadatak sakralan, star i izvan vremena, biti uz onoga koji odlazi te mu olakšati zadnje sate, držati prostor punim dostojanstva, ljubavi i tišine.
Doula smrti nije netko koga se trebamo bojati. Ona je svećenica sakralnih trenutaka rođenja i smrti. Ona je most. Hodajuća molitva. Pozornost koja tinja uz rubove svijesti pružajući toplinu kada hladnoća nepoznatog počne stvarati nelagodu. Ona tjera strah od nepoznatog kanalizirajući energiju univerzalne ljubavi. Ona priziva čistoću s izvora. U tišini prati „katove“ disanja. Osjeća kada proces čina umiranja preuzme tijelo. Prepoznaje znakove kada duša počinje gledati “kroz veo”. Vidi promjene u energiji prostorije kada se vrata drugih dimenzija počnu otvarati i kada ostale duše pristupe umirućoj osobi. Nema tame. Samo ljubav i uskoro fizičko rasterećenje. U njenim rukama su mirisna ulja, riječi oprosta, pjesma predaka. U srcu joj je prisutnost bez uvjeta. Bez očekivanja.
Zna da tijelo pripada zemlji, a da se duša vraća izvoru. Zato poziva vjetrove, zaziva božice koje čuvaju prijelaze; Hekatu s ključevima podzemlja, Izidu koja liječi raskinuto, Geju koja ponovno prima u svoju utrobu. Nježno šapće: “Možeš otići. Ovdje si voljena. Sve je oprošteno. Otpušteno. Tvoje svjetlo poznaje put.”
Ne zadržava. Ne požuruje. Samo prati. I zna kada stati.
Doula smrti zna da ljubav ne prestaje. Zna da smrt nije kraj već promjena oblika. Pomaže obitelji ostati uz voljenu osobu s više prisutnosti, bez panike i straha. Uči ih i vodi kako se oprostiti s osobom, kako zahvaliti, kako izgovoriti sve ono što žele i misle da trebaju. Ona ne uzima niti umanjuje bol prisutne obitelji. Ona boli daje smisao, bitnost. Ona drži prostor kada nitko drugi ne zna kako. Doula smrti je svjetionik dušama koje se spremaju napustiti ovu dimenziju u tom privremenom odijelu duše.
U svijetu koji se boji smrti ona bira hodati s njom. Kao suputnica. Jer zna da je smrt i dalje dio života. Dio sakralnog ciklusa bivanja.
