Heroine ženske volje
Današnje žene ne razmišljaju o tome kako za svoju slobodu mogu zahvaliti mnogim ženama iz prošlosti. Onima koje su kao pionirke krčile put za nas danas, odbacujući sve ono što je ženama bilo nametnuto kao prihvatljivo ponašanje.
Elizabeth Taylor, osim predivnih očiju i plejade uloga, ostala je zapamćena zbog svojih brakova, razvoda i velikih ljubavi. Javnost je njen intimni život pretvorila u popis: s kim je bila, koliko puta se udala, od koga se razvela i kome se vratila. Skandalozno ponašanje za puritansku javnost. Drskost žene koju je čak i Papa svojevremeno prozvao zbog raskalašenog ponašanja. Ali meni je njena priča mnogo dublja od toga.
Kroz nju vidim još jednu ženu koja je imala dovoljno hrabrosti za pronaći samu sebe. Koja je dobar dio svog života tragala za tim nečim. Tražila je sebe.
Od vrlo rane dobi bila je lice koje su drugi oblikovali: filmski studiji, mediji i očekivanja publike. Bila je dijete dok su drugi već stvarali predodžbu o tome tko je Elizabeth Taylor. Naučila je kako izgledati, kako se ponašati, kako biti poželjna, kako biti zvijezda. Celofan s mašnom. Sve to i prije nego što je uopće dobila dovoljno prostora otkriti ili barem naslutiti tko je ona kada je nitko ne gleda. Kada kamere ne rade.
I mislim da je upravo tu započelo njeno veliko životno traganje.
Ne samo za ljubavlju nego i za sobom.
Pokušajmo mislima ući u period kada je bila mlada. Kada se ženama kroz reklame, časopise, radijske emisije i televizijski program sugeriralo kako se trebaju odijevati, šminkati, ponašati. Što su one bile uspješnije po navedenom to ih je društvo više cijenilo. Poslušna, vrijedna i vjerna žena je žena koju je društvo validiralo kao kvalitetnu. Vjerujem da se Elizabeth brak činio kao odličan PR način za pobjeći od masa. Pokušaj bijega u slobodu tako da se veže uz nekog muškarca. Nažalost, prvi brak s Hiltonom završio je vrlo brzo. Kasnije će reći da je imao problema s alkoholom i da ju je znao fizički zlostavljati. Odluku da ga ostavi donijela je nakon zadnjih batina koje su za posljedicu imale spontani pobačaj u ranoj trudnoći. Imala je samo devetnaest godina.
I tada kao da počinje njena uporna potraga za tim nečim. Za sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem, slobodom, možda samo za osjećajem da negdje može spustiti gard i biti ona, bez već napisane uloge. Pokušavala je pobjeći u slobodu vezujući se uz muškarca, a u tome ima nečeg dirljivo ljudskog. Jer ponekada još ne znamo da ono što tražimo izvana već postoji duboko u nama, ali trebamo prostor, vrijeme i iskustvo da sazrije i postane nešto što konačno možemo prepoznati kao svoje. I kao da je kroz odnose ponovno i ponovno pokušavala pronaći ono mjesto na kojem će napokon moći biti potpuno svoja. Zato njene brojne brakove i razvode ne vidim samo kao niz ljubavnih pogrešaka. Vidim ih kao potragu, ali i kao izraz nevjerojatne ženske volje koja prkosi cijelom društvu zauzimajući se za sebe. I dok su druge glumice išle iz veze uz vezu, ona je baš voljela vjenčanja.
Kako je jednom rekla: I love being a bride.
Elizabeth je živjela u vremenu u kojem se od žene očekivalo da brak sačuva gotovo pod svaku cijenu. Razvod je nosio snažnu društvenu stigmu, a žena koja bi više puta napustila brak lako je postajala simbol nemorala, nestalnosti ili skandala.
- A ona se opet udala.
- Razvela.
- Ponovno se zaljubljivala.
- Ponovno pokušavala.
- Ponovno birala.
Taj dio njene priče ima nešto gotovo herojsko, jer nije prihvatila ideju da žena ima pravo samo na jedan pokušaj. Nije pristala na to da odluka koju je jednom donijela ne smije promijeniti. Nije dozvolila da takva odluka mora postati doživotna kazna samo zato što ju je jednom donijela.
Kao da nam je svima govorila:
- Ako sam pogriješila, imam pravo ponovno birati.
- Ako više nisam sretna, imam pravo otići.
- Ako još uvijek vjerujem u ljubav, imam pravo ponovno pokušati.
Danas nam takve rečenice možda zvuče gotovo normalno, ali razmislimo malo. U njeno vrijeme to su bile rečenice koje su ženu degradirale u društvu. Roditelji bi prestali razgovarati sa svojim kćerima, prijatelji i susjedi bi tračali. Nepoznate žene prolazile su pakao od života kada bi se odlučile razvesti. Posebno kada je neka žena živjela takav život javno, pred milijunima ljudi. Paparazzi se prvi put u povijesti spominju baš dok je u Rimu snimala Kleopatru.
Elizabeth nije samo napuštala muškarce. Napuštala je i verziju sebe, onu koja više nije mogla živjeti život koji je izabrala nekoliko godina ranije. Mijenjala je identitet u odnosima. Prilagođavala se partneru, a sve da bi pronašla sebe.
I upravo mi je to zanimljivo. Jer autentičnost nije uvijek lijepa, mirna i po pravilima. Ponekada izgleda kao pogrešan izbor. Pa još jedan. Pa povratak. Pa odlazak. Pa uvjerenje da smo ovaj put pronašli ono što tražimo. I onda ponovno shvatimo da nismo. Društvo često zaboravlja da ljudi imaju pravo na pogreške. I nekako sam uvjerena da je Elizabeth dugo tražila sebe kroz ljubav drugih ljudi. Možda je u partnerima tražila pripadanje ili prostor koji nije imala dok je odrastala pod reflektorima. A to je baš tužno. Jer dijete koje prerano postane slika za druge nema zdravo odrastanje te lako izgubi osjećaj gdje završavaju tuđa očekivanja, a gdje počinje ono samo. Možda je baš zato Elizabeth toliko dugo tražila odgovor kroz ljubav, odnose i nove početke. Ne zato što nije znala voljeti, nego možda zato što još nije znala gdje završava ljubav prema drugome, a gdje počinje odnos prema sebi.
I baš zato njeno traganje nije nešto čemu bih se rugala. Naprotiv. Mogu razumjeti tu potrebu kada te unutarnju impuls vodi, a toliko je glasan da ga ne možeš ignorirati. Jer napraviti nešto kontra nepisanih pravila društva, a zbog sebe, u tome vidim ogromnu životnu snagu. Ona nije prestajala tražiti. Nije prestajala željeti više od života. Nije se mirila s time da ostane negdje samo zato što bi odlazak izazvao skandal i tračeve. I nije živjela kao da je dužna društvu dokazivati išta. Živjela je za sebe. I zato noni Zdenki nisam zamjerila kada je nakon mog drugog razvoda kroz smijeh rekla da sam Elizabeth Taylor naše familije. Dapače, ta mi je rečenica ostala draga. Citirala sam je mnogo puta, također kroz smijeh. Jer u nekom svom malom svijetu to sam i bila. Ona koja traži, koja ne ostaje samo zato što bi tako bilo jednostavnije. I ona koja radije riskira pogrešan izbor nego život u kojem više ne prepoznaje samu sebe.
Zato su za mene Elizabeth Taylor i mnoge nama nepoznate žene iz tog doba heroine ženske volje. Onaj prkos i inat, jer su odbile živjeti nesretne samo zbog forme, jer ih nije zanimalo što se priča. Jer su se izborile za ono što su smatrale ispravnim. Za sebe. Dale su si pravo da promijene mišljenje o vlastitom životu. A to pravo ženama kroz povijest nije uvijek bilo tako lako dostupno.
Zrelost donosi mudrost. Ženama (peri)menopauza kao da presloži pogled na svijet i na sebe. Nakon desetljeća u kojima su uz njeno ime, gotovo uvijek, stajali muškarci, brakovi i ljubavne priče, Elizabeth je provela dugi niz godina bez partnera i supruga. Liječila se od ovisnosti, jer je trideset godina pila tablete za spavanje. Ali tada, u tim odraslijim godinama, konačno je imala snage potražiti samu sebe bez stvaranja svog identiteta kroz odnos s muškarcem.
I meni je taj dio njenog života možda čak najdraži. Kao da je tek tada dobila priliku upoznati Elizabeth koja nije ničija supruga. Ničija ljubavnica. Ničija dječja zvijezda. Ničija filmska fantazija. Nego žena koja postoji sama za sebe. Možda je upravo tada počela sastavljati dijelove identiteta koje je cijeli život tražila kroz odnose. Volim misliti da joj je taj kasniji period života dao ono nešto što možda nikada nije imala kao djevojčica i mlada žena. Tišinu. Prostor bez potrebe da bude nečija supruga, nečija ljubavnica, nečija zvijezda, nečiji idol. Samo žena koja ujutro ustane i ne mora nikome objašnjavati tko je. Možda je upravo u toj tišini prvi put mogla čuti sebe bez glasova publike, partnera, studija i medija.
A onda je uslijedio spektakl gdje se vidjelo tko je ona u suštini.
Žena čija je ljepota desetljećima punila naslovnice počela je svoju slavu koristiti za nešto potpuno drugačije. Kada je AIDS bio obavijen strahom, šutnjom, predrasudama i strašnom stigmatizacijom, Elizabeth Taylor odlučila je govoriti. I nije govorila tiho. Bila je među najpoznatijim osobama koje su vrlo rano javno stale uz oboljele od HIV-a i AIDS-a. Sudjelovala je u osnivanju organizacija, prikupljala golema sredstva za istraživanja i pomoć oboljelima, a zatim osnovala i vlastitu zakladu posvećenu toj borbi. U vremenu kada su se mnogi bojali čak i izgovoriti riječ AIDS, ona je svoj novac, ime, društvene kontakte i utjecaj stavila iza ljudi koje je velik dio društva odbacivao.
I tu ponovno vidim istu Elizabeth. Onu njenu osobinu zbog koje je cijeli život bila proglašavana skandaloznom. Nije se bojala što će ljudi reći. Nije se opterećivala. Samo je s vremenom tu snagu počela koristiti na drugačiji način. U mladosti ju je koristila kako bi branila pravo na vlastiti izbor u životu. Kasnije, kako bi branila pravo drugih ljudi na dostojanstvo, liječenje i ljudskost. I možda je upravo tu pronašla nešto što je cijeli život tražila.: Tko sam kada odlučim što ću učiniti sa svojim glasom? Upravo zato njena borba za oboljele od AIDS-a djeluje toliko istinito. Žena koja je cijeli život tražila pravo da bude ono što jest i vrlo je dobro razumjela koliko boli kada društvo nekome pokušava oduzeti pravo na dostojanstvo.
Zato Elizabeth Taylor za mene nije samo velika filmska zvijezda.
Nije ni samo žena s mnogo brakova. Niti simbol hollywoodskog skandala. Za mene je ona heroina ženske volje. Žena koja je griješila, vraćala se, odlazila, ponovno se zaljubljivala, ponovno vjerovala i ponovno birala. Žena koja nije pristala ostati zarobljena u životu koji više nije osjećala svojim. I žena koja je, nakon dugog traženja vlastitog identiteta kroz ljubav, slavu i odnose, pronašla jednu od svojih najmoćnijih uloga upravo onda kada je svoj glas počela koristiti za druge. Možda nikada nije potpuno vratila onu djevojčicu koja je prerano naučila biti Elizabeth Taylor za cijeli svijet. Ali je cijeli život pokušavala otkriti tko je Elizabeth Taylor za samu sebe. I možda je baš u tome njena najveća snaga.
Možda nije uvijek znala odgovor, ali nikada nije prestala tražiti. A zahvaljujući ženama koje su se usuđivale tražiti prije nas, nama je danas barem malo lakše postaviti isto pitanje: tko sam kada prestanem živjeti onako kako se od mene očekuje?
Želim primati newsletter:
