Između tuđih priča i vlastitog puta
Odrastati kao dijete koje vidi van onoga što racionalnost nalaže vrlo je zahtjevno. Imati uvide u tuđe emocije, misli i dijelove života za dijete je mnogo više od tereta.
Lažni osmijesi, lažne riječi, kao i lažne nade, nepravda i agresivnost, od malena u tebi stvaraju sloj tuge, razočaranja, pa opet sloj tuge, pa prstohvat bunta, pa još malo tuge i tako u krug. Često se pitaš jesi li usvojena. Imaš kraći period kada si uvjerena da su ti roditelji neka druga bića u ljudskom tijelu, jer su totalno različiti od tebe. Onda promijeniš tezu i mišljenja si da si ti neko drugo biće u ljudskom tijelu koje ima ljudske roditelje. Svašta tvoj dječji mozak razmišlja i preko mašte to sve nekako pokušava objasniti ograničenim ljudskim jezikom. Negdje u pubertetu prelomiš to nešto u sebi i započinješ period negiranja. Lakše je pripadati krdu pa se prepuštaš nižoj razini bivanja i postaješ kao oni. Lažeš, imaš lažne osmijehe, oprečne emocije, sve u očajnoj želji da se uklopiš, da budeš kao oni. Kao većina.
S vremenom to čitanje koje ne želiš, taj senzibilitet koji te opterećuje, nekako naučiš kontrolirati. Donekle kontrolirati. S godinama spoznaješ kako to koristiti samo kada želiš. Svjesna si da trebaš paziti na to da si smirena unutar sebe, da te ne trigaju ego ili neki ljudi oko tebe. Shvatiš da je drama kradljivac trenutaka kada je nebo prepuno divnih oblaka, kada kos tako lijepo pjeva u obližnjem parku, kada kazaljke idu neovisno o kaosu koji se odvija oko tebe. Shvatiš da si sama sebi dovoljna. Naučiš se smiriti u samoći. Naučiš i uživati u samoći. Nikada ti nije dosadno jer tvoj mozak voli upijati nova znanja.
Čitaš, učiš, rastežeš pojam realnosti do krajnjih granica. Ponekada ostaviš realnost sa strane, jer drugačije ne znaš to sve u sebi posložiti. Primaš inicijacije, primaš titule, razvijaš se. Mijenjaš mentore kako napreduješ. Onda te opet život presloži na niže grane postojanja, jer iz nekog razloga nisi sposobna odabrati partnera za cijeli život. Racionaliziraš da je u tebi problem, da si ga prerasla, da neki bazičan i miran život bez spiritualnosti koja te zove na učenje i rast nije za tebe. Muškarac koji ne može podržavati taj tvoj let nije ispravan odabir za tebe. Osjećaj krletke nosiš unutar sebe još iz djetinjstva. Ubija te sputanost. Gasi tvoju volju za životom. Pogotovo kada ti osobe s kojima živiš limitiraju slobodu. To te guši. Druga krajnost je apatija. Kada kapituliraš i funkcioniraš na autopilotu. Tada se utapaš u način života koji se smatra uobičajenim i prihvatljivim, ali u sebi polako nestaješ. Po normativima društva tada si najispravnija. Po osjećaju iznutra tada si na korak do nepostojanja.
S vremenom shvatiš da to šta osjećaš, vidiš ili kako već to nazvati jest zapravo prenošenje poruka ljudima oko sebe. Tvoja svijest neprestano pokušava dosegnuti nešto iza vidljivoga, dok te razgovori i odnosi koji ostaju na površini sve više umaraju.
Trudiš se razviti moralni i etički kompas i znati kada poruku smiješ prenijeti, izreći, a kada ne. Tvoj ih mozak vrlo brzo zaboravi, jer ako su izrečene osobi za koju su bile, nema potrebe da to isto pamtiš. Kroz vrijeme vježbaš i usavršavaš te segmente koji se kose sa svim racionalnim u tebi. Smatraš se čudnom, drugačijom. Još od ranog djetinjstva ili barem do kuda ti pamćenje ide, osjećaš se kao da si na krivom planetu. Opet te racijo vraća na tlo i opet započinje verzija tebe koja uporno pokušava shvatiti smisao postojanja. Odbijaš da je patnja smisao sama po sebi. Odbijaš da je bol smisao sama po sebi. Odbijaš sve ono što u tebi ne zvoni ispravno i ugodno, na frekvencijama univerzuma. I dalje tragaš za novim znanjima i spoznajama. Tvoj je horizont već proširen kroz mnoge dimenzije, a ti se još nisi smirila.
U nekom trenutku nailaziš i na rad dr. Helane’ Wahbeh, znanstvenice i direktorice istraživanja na Institutu noetičkih znanosti koja proučava kanaliziranje, intuiciju, predosjećaje i primanje informacija izvan uobičajenih osjetilnih putova. Naučiš da je noetika naziv za interdisciplinarno područje koje proučava svijest, unutarnje iskustvo, intuiciju, neposrednu spoznaju i njihov mogući odnos prema materijalnom svijetu tj. način na koji čovjek neposredno spoznaje nešto što nije dobio uobičajenim osjetilnim ili racionalnim putem. I tu prvi put osjetiš neobično olakšanje jer konačno netko iz svijeta znanosti ne odbacuje takva iskustva unaprijed. Netko godinama proučava svijest i ono što se objedinjuje pojmom kanaliziranja. Ne tvrdi da je znanost pronašla konačan odgovor o tome odakle takve informacije dolaze. Radi nešto što je možda još i važnije. Ne ismijava ljude, ne proglašava njihova iskustva automatski izmišljotinama i ne pokušava ih ugurati u unaprijed zadani zaključak. Promatra ih, uspoređuje, razvrstava i istražuje.
U njezinom radu pronalaziš jezik za dio sebe koji si godinama pokušavala objasniti ograničenim ljudskim riječima.
- Poruke anđela, predaka ili spiritualnih vodiča?
- Vidovitost?
- Dodir koji kanalizira i pomaže?
- Uvid u druge dimenzije?
- Sve sfere neobjašnjivog?
Ono što si nekada doživljavala kao neželjeno čitanje ljudi, njihove emocionalne pozadine ili dijelova života, ona promatra kao različite oblike primanja informacija. Ne daje ti dokaz koji bi utišao svakoga tko sumnja, ali ti daje potvrdu da pitanje nije besmisleno samo zato što odgovore još ne poznajemo.
Konačno prelomiš i tu zadnju klackalicu na jednu stranu i odlučiš se potpisati na knjigu punim imenom i prezimenom. Objaviš nešto što je trebalo izaći iz tebe. Bez cenzure, a opet cenzurirano. Ali s najiskrenijom željom da širi dobrodušnost i otvara horizonte. Onda opet ulaziš u tišu fazu unutarnjih dijaloga i razvijanja dodatnih darova, iako ih nisi tražila. Oni već prisutni postali su vrlo jaki i postojani, ali i dalje te privlači činjenica da bi ponekada samo htjela biti obična žena. Samo jedna u moru običnih koje su sve samo ne obične.
Šetaš sferama koje su mnogima kao dio iz nekog fantasy romana. Recimo, kada sjediš u Rijeci i na telefonu imaš osobu iz Zagreba koju prvi puta čuješ i detaljno mu opisuješ kako izgleda njegov dnevni boravak. Kakve je boje namještaj, koje je boje tepih, pod. Kakve police ima te gdje drži sobne biljke. Vidiš da ima vrata balkona, vidiš visinu kata kroz ta vrata i zbunjuje te zašto balkona nema. Kada ti osoba iskomunicira da balkon tek treba izgraditi, u tebi sve sjeda na mjesto. Ili pričaš sa ženom iz Slavonije i opisuješ joj situaciju koja će joj se dogoditi s muškom osobom, suprugom ili bratom te je upozoravaš na šta treba pripaziti. Dva dana kasnije stiže ti poruka puna zahvalnosti. Ili mlada djevojka iz Istre, nesretno zaljubljena, koja ti skoro plače na telefonu pa je smiruješ i ojačavaš joj energetsko polje. Javi ti se nakon par tjedana sva sretna jer od onda više nije plakala, od onda joj je lakše.
Svoj posao sve više doživljavaš kao životni poziv.
Ono što je nekada bilo nejasno, nedefinirano i teško objašnjivo, kroz rad s ljudima počinje dobivati potvrdu u njihovoj stvarnosti. Informacija koja ti se pojavi bez racionalnog razloga poslije se pokaže točnom. Slika koju vidiš pripada prostoru u kojem nikada nisi bila. Upozorenje koje preneseš dobije smisao nekoliko dana poslije. Ponekada ne znaš jel to tvoja vidovitost, jesu li tvoji spiritualni vodiči ili nešto sasvim treće. Znaš samo da se ono nevidljivo, prije ili poslije, susretne s vidljivim.
I upravo te to nadahnjuje. Ne zato što se zbog toga osjećaš posebnijom od drugih nego zato što vidiš kako jedna poruka, uvid ili rečenica izrečena u pravo vrijeme mogu nekome promijeniti smjer. Kako mogu smiriti ženu koja plače, vratiti joj snagu ili joj pomoći da ponovno osjeti tlo pod nogama. Svaki takav trenutak podsjeti te zašto si prošla sve godine negiranja, učenja, padanja, ponovnog građenja same sebe, propitivanja i razvijanja onoga što nisi ni tražila. Ono što ti je u djetinjstvu bilo teret, s vremenom je postalo način na koji služiš životu.
Najviše te ispuni trenutak kada vidiš da je osobi lakše. Kada se nakon razgovora nešto u njoj smiri, presloži, posloži ili pokrene. Kada dobije dovoljno snage da napravi sljedeći korak bez tebe. Tada znaš da svrha tvog rada nije vezati ljude uz sebe nego vratiti ih njima samima. Život se treba živjeti. On mora teći na svoj način, nekada lagan, a nekada kroz izazove. Zato ti moralni i etički kompas nalaže da pomogneš, ali i da osobu pustiš dalje. Ne želiš da se iz tjedna u tjedan vraća po novo savjetovanje, novu tehniku ili još jednu dozu preživljavanja. Spiritualni rad ne bi smio oduzimati osobnu moć niti stvarati ovisnost o osobi koja nas savjetuje. Njegova je svrha upravo suprotna, pomoći čovjeku da ponovno pronađe vlastitu povezanost s izvorištem i sa centrom u sebi.
Duše su poput razigrane djece, radosne i bezbrižne, ali odjevene u krute, grube haljinice i košulje koje ih žuljaju poput karme i lekcija ove dimenzije. Ne trebaju još jednu krletku ma koliko ona bila ukrašena lijepim riječima. Trebaju prostor, vrijeme, slobodu i vjetar u jedra. I zato letite. Ne dopustite nikome da vas uvjeri kako bez njega ne možete pronaći vlastiti put. Kvalitetan spiritualni savjetnik neće vas tražiti da ga slijedite zauvijek. Pokazat će vam gdje su vaša krila i podsjetiti vas kako znate letjeti.
Jer duša treba slobodu.
Želim primati newsletter:
