Kada se cijeli život osjećaš drugačijom
Postoje ljudi koji odmalena primjećuju više nego što znaju objasniti. Osjete promjenu u prostoriji prije nego što itko progovori. Sanjaju nešto što se kroz dane dogodi u realnosti. Pomisle na osobu koja ih zatim nazove. Ponekada jednostavno znaju da trebaju zastati, iako ne mogu objasniti zašto. Dobiju poruku, a da nemaju pojma od kuda se pojavila. Kroz neko kratko vrijeme ta poruka postane bitna u realnosti. Vide, osjete i čuju, iako se ništa pred njima trenutno ne događa, a da to mogu vidjeti, osjetiti i čuti i ljudi kraj njih.
Možda vam se ništa od toga ne događa često. A možda se događa skoro svaki dan. Možda vam je bilo dovoljno jednom ispričati svoje iskustvo i vidjeti nečiji pogled da sljedeći put odlučiš šutjeti. Tako s godinama ne počneš sumnjati samo u ono što si doživjela. Počneš sumnjati i u samu sebe.
Mnogo vas mi se javilo nakon zadnjeg bloga. Znam da ima talentiranih osoba koje nisu još razvile svoje prirodne darove. I znam da vas ima puno. Usukane ste u sebe jer su vam srezali krila u ranoj mladosti. Ismijane jednom od društva kada ste, misleći da ste među prijateljima i da možete biti iskrene, ispričale svoja iskustva. Znam, jer sam i sama to prolazila. Od pogleda uz komentare jesam li dobro pa do ljudi koji su me počeli izbjegavati jer se više kraj mene nisu osjećali ugodno. Možda sam bila previše iskrena i rekla čak i ono što oni sami sebi nisu mogli priznati pa su se uplašili. Možda sam samo opisivala nešto nevezano uz njih, ali je njima to bilo dovoljno ludo da se odmaknu od mene. Ne mogu vam opisati kako je to boljelo. Već sam taj osjećaj da si drugačija je teret koji nosiš iz dana u dan pa kada te još netko pogleda na poseban način, zatvoriš se još više i dublje u sebe.
Zato me privukao rad dr. Helane’ Wahbeh. U prošlom sam blogu pisala o njoj i njenom istraživanju u Institutu za noetičke znanosti gdje se bavi ljudskim iskustvima svijesti, intuicijom i onim što se često odbacuje i prije nešto što poslušamo. No u njenom slučaju ta pitanja nisu nastala samo tako. Odrasla je u obitelji u kojoj su majka, baka i ujak imali iskustva kanaliziranja u transu. Odrasla je uz osobe koje mogu više od onoga što racionalnost nalaže. Kao i ja. Ono o čemu se drugdje možda ne bi smjelo govoriti, u njezinoj je obitelji imalo lice i glas. Kao i kod mene. Zato me je njen rad privukao kao magnet. Jer nešto nedokazano ne negira postojanje nečega što tek trebamo shvatiti i dokazati. To ne znači da je svako neobično iskustvo isto ili da za svako već imamo objašnjenje. Znači da možemo ostati dovoljno dugo uz nečiju priču da je pokušamo razumjeti. A nakon desetljeća i desetljeća odbijana shvaćanja mojeg svega, za mene je to bilo ogromno otkriće koje me je potaknulo na dublja istraživanja.
Što nosimo iz obitelji
Prije nego što je napisala knjigu o kanaliziranju, Wahbeh je s majkom Mahom Kury napisala Free to Be Me. Kroz priče pet generacija žena pratile su ograničenja, gubitke, odnose i načine na koje se u obitelji prenose obrasci šutnje. Govore i o pronalaženju vlastitoga glasa. Njihova priča započinje među ženama čije su živote oblikovali vrijeme i društvo u kojem su živjele, a dolazi do pitanja što mi danas radimo s onime što smo od njih primile. Čitajući o toj knjizi, pomislila sam na sve žene koje su naučile umanjivati vlastite doživljaje. Na one kojima se govorilo da su preosjetljive. Na žene koje su znale utješiti druge, ali same nisu imale kome reći što osjećaju. Na sve neizgovorene informacije i dojmove. Na sve one kojima su srezali krila. Koje su ušutkali uz riječi: „Zvučiš ludo. Prestani s tim, netko će te čuti!“
Wahbeh se zasebno pita može li nasljeđe imati ulogu u tome kako se kod različitih ljudi izražavaju intuitivna i druga noetička iskustva. I ona sama dolazi iz obitelji u kojoj se takva iskustva pojavljuju kroz više generacija, kao i ja. Istražuje moguću ulogu genetike, ali pitanja o tome kako se te sposobnosti prenose i razvijaju ostaju otvorena. Jednako me zanima i nešto što se ne vidi u obiteljskom stablu: jel to dijete rođeno s neobjašnjivim darovima, uz to svoje iskustvo dobilo razumijevanje obitelji i okoline ili poruku da taj dio sebe mora sakriti?
Kad iskustvo dobije prostor
U knjizi The Science of Channeling Wahbeh govori o različitim načinima na koje ljudi opisuju primanje informacija: kroz osjećaj, sliku, san, iznenadno unutarnje znanje ili iskustva koja nazivaju kanaliziranjem. Osobno bih dodala boje, mirise i glazbu ili barem nešto što je ponekada ritam, a ponekada melodija pa sve do dodirivanja predmeta. Njezino poimanje kanaliziranja šire je od slike osobe koja govori u transu.
Neće se svatko prepoznati u toj riječi, ali možda će se prepoznati u pitanju:„Kako ja zapravo primam ono što primjećujem?”
U istraživanjima koja vodi postavlja i druga pitanja.
Koliko su takva iskustva česta?
Razlikuju li se od osobe do osobe?
Može li se informacija provjeriti?
Koristi li čovjeku ono što je primio?
Meni je posebno blisko to posljednje pitanje. Poruka koju smo doživjele važna nam je i zbog toga što se s nama dogodilo nakon nje. Jesmo li pronašle mir, jasnije vidjele neki odnos ili napokon poslušale sebe? Ili nas je uznemirila jer ne znamo što bismo s njom?
Istodobno, ne mora svaka slutnja postati uputa. Možemo nešto osjetiti, zapisati i kasnije pogledati što se stvarno dogodilo. Dnevnik posebnih trenutaka je nešto najbolje šta možete uvesti u praksu, jer tamo, kroz vrijeme, možemo primijetiti i što smo same dodale zapisanom. Znamo da se naš mozak poigra sa sjećanje tako da zapisivanje snova, osjeta, poruka i svega ostalog daje nam prostor za samopromatranje i mogućnost da naučimo kako nam sve to neobično dolazi. Taj proces može nam oplemeniti sve darove jer će nam dati priliku da sve to, a i same sebe, još bolje upoznamo.
Wahbeh piše i da se takvi doživljaji ne mogu postići na silu. Govori o namjeri, prijemčivosti i upoznavanju vlastitog načina opažanja. U tome nalazim i nježnosti, jer to ne postaje još sam jedan zadatak koji trebamo uspješno obaviti. Dnevnik posebnih trenutaka postaje nam sigurno mjesto na kojem smijemo reći što nam se dogodilo. I kroz vrijeme svjedočiti koji su nam obrasci. Na taj način možemo i naučiti raspoznavati dobiveno, kao i što bismo trebale s tim.
Ako si mislila da s tobom nešto nije u redu
Ako si cijeli život osjećala da vidiš, slutiš ili osjećaš drukčije od ljudi oko sebe, neću ti obećati da za sve postoji jedan odgovor. Ne znamo uvijek što dolazi iz sjećanja, što iz pozornog opažanja, podsvjesnog istreniranog promatranja obrazaca, a što iz područja za koje još nemamo riječi. Voljela bih da zbog toga šta si drugačija da ne odbacuješ te svoje doživljaje. Ako doživljavaš nešto što drugi ne razumiju, zaslužuješ da te saslušaju bez ismijavanja. I zaslužuješ prostor da istražiš što ti se događa, bez žurbe da tome daš ime.
Neovisno o prethodnim ismijavanjima, čudnim pogledima i popratnim rečenicama, zapitaj se kada si prvi put osvijestila da do tebe dopiru informacije na drugačiji način. Sjeti se, jel te tada netko saslušao, dao ti podršku i objasnio ti da ponekada se događaju takvi trenuci. Ili te je netko grubo poklopio govoreći ti da stalno sanjaš i maštaš te vidiš nešto čega nema, kao što su mene. Jesi li s godinama počela više vjerovati vlastitom iskustvu ili si pokušala ugasiti taj dio sebe i odlučila šutjeti o tome. I što ti danas treba da bi o svemu tome mogla razmišljati bez straha da ćeš ponovno biti ismijana.
Možda ćeš otkriti obrazac koji želiš prekinuti. Obiteljski obrazac? Možda ćeš se sjetiti žene iz svoje obitelji koja je razumjela mnogo više nego što je smjela izgovoriti. A možda ćeš prvi put sebi dopustiti jednostavnu rečenicu:
„Ovo sam doživjela. Želim razumjeti što mi govori.”
Ako si se u ovome pronašla, tu možemo započeti razgovarati i jako sam znatiželjna šta ćeš mi reći.
S ljubavlju,
Tea Puccetti
Želim primati newsletter:
