Strune kao eter
Zamisli da postoji polje. Nije vidljivo, ne može se izmjeriti na uobičajen način, ali sve u tvom biću zna da je tu. Osjećaš ga. Prepoznaješ, ali zbunjena si. Nije prostor, iako sve u prostoru iz njega i nastaje. Nije vrijeme, ali kroz njega protječu svi trenuci. Nije tvar, a ipak se kroz njega rađa svaki oblik.
To polje nije praznina. Ono je punoća. Potencijal. Stanje prije pokreta. U njemu još ništa ne vibrira, ali sve čeka početak. To je točka prije kreacije, ona iz koje nastaje misao, energija, forma, iskustvo, zvuk, tišina. Na nekom koncertu klasične glazbe to bi bio moment kada dirigent digne palicu u zrak da privuče pažnju na sebe.
U drevnim učenjima ima različita imena: Akaša, pramaterija, veliki eter, nevidljiva mreža između svjetova. U modernom jeziku možda bismo rekli da je to polje svih mogućnosti. Kvantna fizika ga prepoznaje kao kvantni vakuum. Mjesto gdje ništa nije stabilno, ali sve može postati.
To se polje ne nameće. Ono dopušta. Svaka pojava u svemiru, svaki atom, svaka zvijezda, svaki impuls u tvom živčanom sustavu, nastaje kao izbor iz tog polja. Ono ne diktira oblik, ono daje mogućnost oblika.
Sve što postoji vibrira. Zvuk je vibracija zraka. Svjetlost je vibracija električnog i magnetskog polja. Ljubav, iako nematerijalna, ima svoju rezonancu u tijelu. Misao ima vibraciju, riječ ima val, emocija ima frekvenciju. Dodir nosi svoj val. Titraj u tijelu i prostoru.
U tišini tog polja svaka vibracija postaje poput kamenčića bačenog u mirnu vodu. Koncentrični krugovi se šire, stvarnost se oblikuje. Neki su manje koncentrični. Niti jedan oblik ne nastaje bez vibracije, niti jedna manifestacija nije moguća bez prethodne podudarnosti. Usklađenosti. Simfonije. Ukoliko sve što postoji vibrira tada postoji nešto kroz šta ta vibracija putuje. Neka nevidljiva tkanina kroz koju titra svaki pokret stvarnosti.
Ti nisi izvan tog polja. Ti jesi to polje! Ono koje se manifestira u ljudskom obliku. Tvoje misli, tvoje namjere, tvoje emocije, sve su to valovi koje odašilješ u mrežu, onu istu u kojoj su i tvoje stanice stvorene. Kada si usklađena sa sobom tvoja je vibracija čista, protočna. Fluidna (pomodne li riječi). Kada si rastrgana ili u otporu, tvoja vibracija postaje isprekidana. Zato su meditacija, molitva, tišina, disanje, glazba, ritmovi prirode odlični alati za ponovnu harmonizaciju i usklađenje s poljem iz kojeg dolazimo.
To polje nije statično. Ono je živo. Reagira na tvoju prisutnost. Odgovara na tvoju pažnju. U njemu se nalazi tvoja budućnost, tvoj iscjelitelj, tvoj vodič, tvoja kreacija. Sve je već tu, ali čeka da bude dotaknuto vibracijom tvoje svjesnosti. Vidiš, tu je ta krucijalna prekretnica. Naša svjesnost nas oživi. Progledamo.
U meditaciji, kroz intuiciju, stvaranje pa čak i u boli, ti komuniciraš s tim poljem. Ponekad svjesno, češće nesvjesno. Svi oni programi, svi oni obrasci, sve nam je to zabijeno negdje u podsvijest koja bez naše svjesnosti komunicira s poljem. Polje je uvijek tu kao prva materija, kao eter tvog života. Čeka tebe.
Sve te vibracije, svi ti obrasci, svi ti titraji stvarnosti nisu slučajni. Oni dolaze iz nečeg mnogo dubljeg. Zamisli da je ta mreža, taj eter, u stvari satkan od sićušnih vibracionih niti. Zamisli da svaki oblik, svaka čestica, svaka energija nastaje jer ta nit vibrira na točno određen način. Zamisli da se cijeli svemir temelji na različitim pjesmama tih niti. I sada, zamisli da su te niti strune. Da, upravo one iz teorije struna. Strune su eter. One su ono kroz šta svjetlost pleše. Proučavajući strune, mi osjećamo eter. One su baš ono šta tvar čini mogućom. One su izvor svih mogućnosti.
Ipak, jer takva je ova dimenzija, prije svake duboke tišine skoro uvijek dođe taj famozni period kada te preplavi buka. Unutarnja kakofonija. Kaos koji te para i dijeli tako bolno da poželiš da te nema. Kao da se sada sve poznato mora raspasti da bi nastalo nešto novo. I koliko god se ti trudila držati niti u rukama, plesti pjevajući Kolariću Paniću, ništa od tih niti nisi ni držala. Samo privid kontrole jer si bila na adresi ping pong loptice. Kao kada ti padne tuš kroz koji teče voda. Hvataš li tuš ili zatvaraš vodu?
Da, kriva adresa. Tamo gdje vlada osjećaj dužnosti da trebaš držati sve u normali i pokušati popraviti. Jer to ljudi rade. Iako bi najradije otišla u šetnju sa svojim mislima, jer ti mozak prebrzo radi dok istodobno protestira jer te pokušava uskladiti. Ali nemoguće je ponavljati isto očekujući drugačije rezultate.
Tko si ti? • Tko sam ja? • Šta je uopće bitno?
Bitno je to da kada osjetiš tišinu koja ništa ne traži, kada kreneš promatrati prostor oko sebe usporeno kao da si usred filma Matrix, kada prepoznaš spiralu, kada vidiš slojeve i slojeve siprala oko sebe. U tom trenutku, baš tada ćeš ZNATI, kroz sve i jednu česticu tebe u svim dimenzijama, da si ušetala u stanje u kojem stvarnost tek traži oblik. I ti točno osjećaš koju partituru trebaš zasvirati.
Želim primati newsletter:
