Tehnike i rituali pred san
U satima pred san tijelo traži smirenost. U tom prijelaznom vremenu između budnosti i sna moguće je utkati rituale koji poput nevidljivih ruku grle, umiruju i pripremaju nas za putovanje kroz noć. Takvi rituali ne moraju biti složeni, dapače, njihova moć leži u prisutnosti i namjeri. I u ponavljanju. Iz noći u noć.
Jedan od najnježnijih načina za umiriti se jest svjesno disanje.
jednemo na rub kreveta ili na jastuk na podu, zatvorimo oči i udahnemo polako, duboko. Izdahnemo još sporije. Ponavljamo to brojeći do četiri dok udišemo, do šest dok izdišemo. S vremenom se disanje produbi, a s njim i svijest o vlastitom tijelu. Stres dana polako se topi. Misli se razrjeđuju. Prelazimo u meditaciju ili ovako opuštenog tijela liježemo u krevet na spavanje.
Miris također može biti most prema opuštanju.
Udisanje eteričnih ulja lavande, vetivera ili tamjana može nam pomoći da omekšamo otpor jer nam mirisi sugeriraju da je sigurno spustiti štitove. Kap ulja na zapešće, malo ulja na vatu kraj jastuka ili nekoliko kapi u difuzoru stvara atmosferu tišine i sigurnosti. Također, paljenje tamjana ili smole u aroma lampici daje osjećaj starog rituala. Ovdje ću spomenuti moju divnu prijateljicu Mokoš koja radi premirisne kuglice Čarobilja, okupane mjesecom i namjerama. Tako posebne, tako moćne, tako korisne.
Još jedan drevni ritual pred spavanje je Ritual pranja stopala toplom vodom.
Kada dan završi, voda ima tu moć da nježno odnese nakupljenu težinu. Dodirujući vlastitu kožu mi svom tijelu prenosimo energetski najčišću ljubav. Nakon što noge pažljivo obrišemo ručnikom, nanosimo mirisno ulje ili melem gdje masiranjem unosimo zahvalu svom tijelu za sve ono što je iznijelo zadnjih dana. Svu težinu. Ovaj jednostavan čin često donese dubok osjećaj uzemljenja, smirenja. Osjećaj zahvale i odlučnosti da ćemo sada duboko zaspati te time tijelu dati prostora i vremena da se odmori. Svaka naša komunikacija s našim tijelom trebala bi biti čisti primjer zdrave simbioze. Kada nakon ovog rituala osjetimo sve emocije, osvijestimo kako nam je naše tijelo saveznik prolaska kroz ovu dimenziju. Privremeno odijelo naše duše u ovom životu. Često svi zaboravimo na to. Ljudski je biti nesavršena. Ali odličan je osjećaj kada se toga prisjetimo kao što sam se ja, pišući ove redove, upravo naježila po cijelom tijelu s ogromnim osjećajem dragosti prema vlastitom tijelu. I zahvalnosti šta je funkcionalno i zdravo, šta me služi iz dana u dan.
Pisanje dnevnika pred san je tiho svjedočenje vlastitom danu.
Često me odvede na pisanje priča / romana, ali i to ima svoju bitnost u postojanju. Rasterećuje. Terapijski. Možemo zapisati tri stvari na kojima smo zahvalne. Ili samo ispričati ono što nas tišti, umiriti misli preko pisanja po papiru. Ruka koja piše jednostavno, bez pretenzije ili težnje za savršenstvom, može poslužiti kao odlična terapija pred san. Papir ne traži odgovore, on upija sve ono što nama više ne treba.
Ili možemo napraviti Ritual razgovora.
S Univerzumom. S eterom. Kao da se nekome izjadamo ili prepričamo taj dan. Rasteretimo težinu, podijelimo je s nekim. Više nam nije tako naporno. Podnošljivije je. Takav ritual razgovora može nam biti kao ritual s osobnim psihijatrom. U taj monolog možemo pozvati i naše treće oko, uzvišeno ja, naše spiritualne vodiče, anđele, pretke. U polumeditativnom stanju otpustimo sve šta nam više ne služi.
Postoji i ljepota u molitvi ili tihoj mantri,
sobito ako je repetitivna, jer će nas odvesti u stanje polutransa. Ili transa, ako to dozvolimo. Takve riječi izrečene iz dubine nas donose nam frekvenciju utjehe. Mogu biti jednostavne poput „Neka me obuzme mir“ ili „Povjeravam se noći“.
U konačnici, svatko od nas pronaći će određene rituale koji će tijelu postati sinonimi za odlazak na počinak.
