Tereti koje nosimo, ali nisu naši
→ Koliko težina nosimo, a da nisu naše?
→ Koliko briga imamo, a da se direktno nas ne tiču?
→ Koliko toga imamo na pameti kao još jedan zadatak, a zapravo su to zadaci koje drugi trebaju odraditi?
→ I koliko puta dnevno zanemarimo ili zaboravimo na sebe dok sve to nosimo?
Marljivo i uporno svakodnevno teglimo u sebi jer ne znamo pustiti kontrolu. Ne znamo gdje završavamo mi, a gdje počinju drugi. Djeca, partner, roditelji. Kolege i prijatelji. Negdje duboko u sebi imamo osjećaj da ako mi ne držimo sve konce, sve će se raspasti. Ako mi ne mislimo na sve, nitko neće. Ako mi ne podsjetimo, ništa se neće dogoditi. I tako postajemo tiha pozadina tuđih života. Nevidljivi sustav koji sve drži na okupu.
Prvo, jer se bojimo pustiti kontrolu. Od straha da se sve ne raspadne nama je u DNA ta potreba da sve znamo i vodimo računa o svemu. U tom procesu sebe stalno natežemo, potežemo i preslagujemo. Druge podsjećamo, sebe rastežemo. Drugima govorimo što trebaju, a sebe opterećujemo. I tako u krug, iz dana u dan, bez stvarnog predaha. A nitko ne vidi koliko to zapravo košta. Jer to nisu samo podsjetnici ni obična briga. To je STALNA MENTALNA PRISUTNOST. Um koji nikada ne odmara i osjećaj da si uvijek korak ispred problema koji se možda nikada neće ni dogoditi, ali ti ga već unaprijed rješavaš.
Svojom brigom i prisutnošću kroz njihove obaveze, mi ih amnestiramo učenju posljedica.
→ A u svemu tome stojiš sama.
→ Sama u toj ulozi, jer nitko ne nosi ono što ti nosiš u glavi.
→ Gledaš ima li malo mira i tišine za tebe.
→ I pitaš se; zašto si umorna?
→ Zašto su ti dani tako dugi i naporni?
→ Zašto imaš osjećaj kao da nikada nije dovoljno?
Kada postaneš sustav
Odgovor je jednostavan, iako ga nije lako prihvatiti. Nisi samo žena i nisi samo majka. Postala si sustav. Postala si kalendar, podsjetnik, logističar, emocija i sigurnost. Postala si sve ono što se ne vidi, ali bez čega sve staje.
Do toga nije došlo slučajno. Naučila si ih tako jer si bila tu i kada si trebala početi popuštati i odmicati se. Preuzela si i ono što nije bilo tvoje, ne iz slabosti nego iz ljubavi, iz odgovornosti i iz želje da sve bude dobro. Ali ljubav bez granica s vremenom postaje teret.
Dijete zaboravlja zadaću jer nikada nije osjetilo što znači posljedica kada dođe u školu bez napisane zadaće. Uvijek si bila tu prije nego što ga je život stigao naučiti lekciju. Drugo dijete ne zna što znači biti isključeno jer si ga ti uvijek uključila, pripremila, podsjetila i osigurala da bude na pravom mjestu u pravo vrijeme. Partner ne pamti jer ne mora. Ne zato što ne želi nego zato što ima tebe da mu svakodnevno kroz masu sitnih komentara budeš post-it biće koje priča. Naučen da ima tebe kao živog podsjetnika za sve one ostale obaveze koje se više ni ne trudi zapamtiti. Jer ima tebe pa zašto bi se zamarao sa time? Sve će zadatke on uredno odraditi i biti super muž/tata/prijatelj, jer ti se u pozadini brineš da je tome tako. Ti zapamtiš datum druženja s prijateljima. Ti organiziraš kupnju poklona za neki rođendan na koji ste pozvani. Ti ga pitanjima podsjetiš na mali milion sitnica kroz godinu. On ima tebe kao nastavak svoje majke, a ti imaš svih njih u sebi. Postala si most preko svake njihove pukotine.
Kada tijelo kaže dosta
I onda dođeš u svoju četrdeset i neku, a tvoje se tijelo počne mijenjati. Shvatiš da ti je od svega pomalo previše. Tvoj se mozak počinje buniti na količinu informacija kojom ga bombardiraš već desetljećima. Na stres koji prolaziš kada u glavi vrtiš šta im sve moraš reći, kako sve trebaš organizirati. Polako dolaziš do spoznaje da nije fer da si glavni logističar, iako je primarna uloga žene i majke takva. Trudiš se ne ući u ulogu žrtve, iako su i takvi nivoi sasvim normalni kao privremeni osjećaj. Uviđaš da nema potrebe da pamtiš apsolutno sve. Najteže ti je pustiti kontrolu, ali odluka u tebi sazrijeva. Tvoj mozak počinje gasiti sve te taskove bacajući ih van tvoje memorije, jer nisu tvoji. Suvišni su. Mozak se brani od svega šta ga ugrožava, a tuđi zadaci tvom mozgu su ugroza.
Perimenopauza i menopauza dođu tiho, ali ti ih osjetiš. I nisi ti ništa kriva. Sve to ti je u DNA. Predugo su nas odgajali da smo tu za svih, samo ne za sebe. Tvoj te mozak štiti, a tvoje te tijelo polako vraća sebi.
Jer svi ti zadaci koje si nosila nikada zapravo nisu bili tvoji.
Perimenopauza i menopauza ne dolaze samo kao biološka promjena nego kao istina koja skida slojeve i ruši iluziju da moraš sve. U tom periodu, svaka od nas ima priliku vidjeti gdje smo se izgubile i koliko smo se udaljile od sebe.
I tada, negdje između umora i spoznaje, počinje se javljati nešto novo. Blagi otpor, tiho „ne“ i potreba da pustiš. To nije kraj kontrole, nego početak povratka sebi. Jer nisi rođena da budeš svima sve. Rođena si da budeš i sebi.
A ti? Gdje se najviše prepoznaješ?
Želim primati newsletter:
