Vrste prirodnih talenata, koji je vaš?
Postoje ljudi koji bez ikakve formalne edukacije u neverbalnoj komunikaciji i analizi ponašanja imaju nevjerojatno izoštren osjećaj za druge.
To su oni koji te pogledaju i već znaju kakav ti je dan, jesi li uznemirena, glumiš li opuštenost dok u tebi tinja sumnja, smiješ li se dok u tebi sve vrišti. Oni osjete kad riječi lažu, a tijelo govori istinu. Oni osjete taj energetski raskorak. Disbalans.
Ne radi se tu samo o intuiciji iako to često tako izgleda. To je spoj osjetljivosti, duboke percepcije i gotovo urođene sposobnosti “čitanja” između redova; riječi, pokreti, zadrške u glasu, napetost u ramenima, trzaj usana.
Jasnoosjećajni ljudi ne gledaju ono šta svi gledaju nego ono između. Ono šta pokušavaš zadržati, šta nisi ni svjesna da odaješ.
I ne treba im puno; vrsta tvog pogleda, emocija, vibracija, energija. Dah kao lakomo udisanje zraka između brzih rečenica upakiranih u namjerno usporen ritam. Kada ti je mozak pod alarmom „biti netko drugi“ i baca riječi kao kutije na brzoj pokretnoj traci dok ti racijo nalaže da usporiš, da ne ispadneš neka jadnica koja je pod ultra stresom. Netko to ponovi više puta. Nekome to s vremenom postane navika. Vježba preuzme mentora. Navika postaje karakter, a sve je manje iskrenih i autentičnih ljudi.
Tu su i treptaji očiju i pogledi usmjereni ravno, dolje, lijevo, desno. Zatvorene oči. Ples obrva, usana, mekoća energije lica ili prikriveni grč oko izvježbanog osmijeha. Dodir naušnice, kose, lančića, prstena i ostalih dijelova odjeće ili tijela. Autosugestivno mirno držanje ruku kada vidiš kako joj se nagomilava energija na šakam i to zbog toga šta je sputala vlastite pokrete.
Mirne su ruke dio opuštene osobe koja vlada materijom u pregovorima, Ema, 15 godina, građanski odgoj.
I onda se samo redaju i nadograđuju; kako piješ ili pijuckaš. Kako reagiraš na riječi koje sam ti upravo izgovorila. Koliko iskreno pokazuješ emocije, a koliko ih pakiraš u slojeve logike gdje je brzina vrlina u zamjeni za neku floskulu koja će ti pomoći da zakopaš emocije da se ne vide, da ti sada ne smetaju.
Ima ljudi koji to mogu kada god žele, kao i onih kojima se to događa vrlo često, ali ne stalno. Ima onih kojima se to dogodi samo par puta u životu. Odrastati kao takva osoba baš je tlaka! Takvi ljudi od malih nogu osjećaju više nego što im okolina zna objasniti. Mogu biti hiperempatični, povučeni ili suprotno, vrlo društveni. Često su druželjubivi i imaju “ono nešto” zbog čega im se drugi lagano i spontano otvore. Uvijek, ali uvijek ljudima daju masu šansi. Nešto svojstveno malom i naivnom djetetu, kod njih je dio karaktera odrasle osobe. Znaju kada netko pati, kada laže sebi, kada pokušava biti ono što nije. I to znaju ne zato što prosuđuju nego zato što jednostavno vide.
Nisu to prizori svijeta koje dijelimo svi nego slike koje dolaze niotkuda, kao isječci iz snova, fragmenti iz prošlih života. Simboli koji trenutno nemaju objašnjenje, ali nose značenje koje će se s vremenom iskristalizirati.
Ti ljudi, nositelji dara jasnovidnosti, primaju poruke kroz vizije. Zatvorenih očiju, u tišini ili usred razgovora, njima se otvaraju prizori: lice koje nikad nisu sreli, krajolik kojeg nikad nisu posjetili, obris nečega što dolazi.
Njihova percepcija ne slijedi logiku, ona izranja iz drugih razina postojanja, iz prostora gdje vrijeme ne teče linearno, gdje sve već postoji, a oni samo prenose ono što su “vidjeli”.
Zatim su tu oni koji slušaju ono što nitko drugi ne čuje. Ne misle, ne pretpostavljaju nego im se formiraju riječi, rečenice, pjesme ili imena u mislima. Glasovi koji ne pripadaju ovom svijetu, a ipak zvuče poznato.
Jasnočujnim pojedincima poruke dolaze kroz vibracije, unutarnje zvukove koji imaju formu i značenje.
Kao da nevidljivi svijet ima svoj jezik i oni su jedni od rijetkih koji ga razumiju.
Postoje ljudi koji ne znaju zašto znaju, ali znaju. Ne zato što su nešto pročitali ili čuli nego jer se znanje jednostavno spustilo u njih, bez najave. Instant download. Tiho i snažno.
Osobe s darom jasnoznanja nose u sebi vrstu tihe sigurnosti. Oni ne raspravljaju, ne sumnjaju, ne analiziraju. Oni prepoznaju istinu čim je dotaknu, iako je nikad prije nisu sreli.
Kao da im se svijest širi u trenu i zahvati cijeli kontekst bez procesa zaključivanja. Samo znaju. I tu se njihovo traganje često i završava.
Neki mirišu ono što nitko drugi ne može namirisati u tom trenu. Bez svijeća, bez parfema, bez dima, ali u zraku osjete tamjan, ruže, vlagu grobnice, pepeo, vosak. To nisu mirisi svijeta nego tragovi dimenzija koji se na trenutak otvore.
Jasnomirisni pojedinci ponekad osjete prisutnost duše kroz njezin karakterističan miris. Svijet im se obraća kroz olfaktornu memoriju.
Ima onih kojima se odjednom pojavi okus u ustima. Iznenada, uslijed nekog posla ili čitanja, dolazi im okus kao poruka. Metalni trag, nota vina, gorčina pelina, slatkoća smokve.
Jasnookusni ljudi povezuju okus s porukom, kao da im univerzum progovara jezikom senzacija. Okus postaje emocija, podsjetnik, upozorenje ili blagoslov.
Bez hrane, bez razloga, ali s dubokim značenjem.
Tu su i oni koji čitaju dodirom. Dovoljno im je dodirnuti predmete kao što su stari medaljon, komad odjeće, stare tapete na stubištu, prastara škrinja za posteljinu, knjige s tavana i već osjećaju otiske vremena. Kao da im dlanovi upijaju priče koje su upisane u materiju.
Jasnododirni pojedinci ne trebaju riječi ni slike, oni kroz dodir znaju. Predmet im progovori, ne uvijek kroz rečenice, ali uvijek jasno da oni razumiju.
Oni pamte ono što prostor pamti.
Ljudi ne biraju te moći. Rođeni su s njima. Često ih upravo ta sposobnost iscrpljuje jer pokupe mnogo više nego šta žele. Ponekad nose težine tuđih priča, emocija i boli kao da su njihove.
Ali, kada osvijeste talente, izvježbaju ih i nauče postaviti zdrave granice, postaju nevjerojatni šamani, iscjelitelji, umjetnici, intuitivni lideri.
Njih se ne može prevariti lako. Jedino ako ti oni dozvole da ih prevariš, svjesni da pleteš izmjenu realnosti za njih, obmanjujući ih ciljano. Misija im je gledati do koje granice možeš otići. Taj logički dio njih želi vidjeti do kojeg stupnja ljudske nepravilnosti i pokvarenosti možeš ići. Na nekom čudnom nivou, kao mazohista čeka svoju dozu. Ali fasciniraju ih ljudi koji odskaču od normalnog pa ih vole promatrati.
To su sve vrata percepcije. Neki kroz njih samo provire, neki ih širom otvore. A neki su se već rodili na njihovoj drugoj strani.
Na kraju, možeš im pričati što god želiš, ali ako im tijelo kaže drugačije, ako vide drugačije, znati će. Možda neće reći ništa, ali znat će.
