Ženske zajednice
Današnji (podulji) tekst započinjem s pasusom iz knjige Vještice iz pepela.
„Nije tajna da volim promatrati ljude i njihovo ponašanje. U biti, promatram energije. Kroz energije doživljavam svijet i sve oko sebe od malih nogu. Tako i ljude, a ljudi najviše bole. Vidjeti sve te slojeve energija; prepoznati zloću, podlost, laž i perfidnost u suštini boli. Čini me tužnom. Onda odem u neke svoje svjetove i dimenzije da se očistim, ogradim i vratim jača. Sa svakim odlaskom nadodam sloj mudrosti u sebe. Sa svakim povratkom donesem jaču ljubav prema svim živim bićima.“
Zadnjih mjeseci, sama i tiho, posjećujem razne ženske krugove i zajednice. Volim vidjeti kako to u praksi diše, kao i što se sve pakira pod ženske krugove. Sve i jedno iskustvo pokazuje mi dobre namjere, ali i slojeve ispod svih tih namjera. Jer svi smo mi samo ljudi. Ne smetaju me ambicije pojedinih žena da postanu gurui, ne smetaju me njihove želje da postanu poznate i priznate, ne smetaju me čak ni deluzija određenih da mogu više nego što mi se čini da u suštini mogu.
Ono što me kao malo žulja su one koje ne stave dovoljno čiste namjere jer osobno nisu još duboko poradile na svojoj sjeni pa sve do onih koje stave u napitke nešto i više od samog čaja ili kakaa uz namjeru, bez da druge informiraju o tome. Moji izleti nisu samo „istraživanje“. Doista uživam u tim druženjima i mnoge od tih krugova čine predivne i autentične žene.
Ali što su ženski krugovi zaista?
Razina empatije i razumijevanja među ženama može biti nevjerojatno visoka. Paralelno i jednako tako, u određenom kontekstu, može se pojaviti i snažna razina osude i kritike. Poznata je rečenica „Žena je ženi vuk“. Vučemo je već stoljećima i to ne bez razloga. Ne dolazimo do toga zato što su žene “ovakve ili onakve” nego iz neodrađene sjene. Kada imaš slojeve i slojeve sebe koja nije poslagana, centrirana, ispravna, zacijeljena pa osuđuješ, kritiziraš ili manipuliraš. Sve su to nakupine neodrađenih tema od složenih slojeva društvenih uvjetovanja, rana, trauma, natjecateljske dinamike i unutarnjih nesigurnosti koje se prenose kroz generacije naučenih obrazaca za žene u patrijarhalnom društvu. Zato sam prije i spomenula da je iznimno bitna čista namjera. Jer ukoliko osoba nije čistila svoje slojeve podsvijesti i aktivno radila na svojoj sjeni, ona energetski ulazi u krug sa svim svojim slojevima. Te neodrađene njene slojeve upija svatko u tom krugu, svatko tko je u tom trenutku otvorenog vlastitog polja bez zaštite.
Kada su žene povezane u sigurnom i autentičnom prostoru gdje ne osjećaju međusobnu konkurenciju, gdje se ne uspoređuju po vanjskim kriterijima (izgled, status, partner, uspjeh), empatija dolazi prirodno. U tim trenucima žene postaju ogledala suosjećanja. Refleksija bivanja kroz vrijeme i prostor. Znaju prepoznati tuđu bol jer su i same bile ranjene na sličan način. Kada se stvori povjerenje u ženskom krugu tada svjedočimo otvaranju prostora gdje nema potrebe za maskama. Suze jedne žene mogu probuditi iscjeljenje u drugoj. Tišina može biti ljekovitija od stotina seansi. Tada se događa ono drevno: kolektivna intuicija, kolektivna snaga. Prostor postaje spoj svih energija osoba u krugu.
S druge strane, kada su žene pod utjecajem unutarnjih rana koje nisu prepoznale, priznale ili izliječile poput osjećaja manje vrijednosti, nepripadnosti, srama, ljubomore ili straha, tada se javlja potreba za kritikom, usporedbom i osudom. Ženska osuda često ne dolazi iz istinske zlobe nego iz osobne nesigurnosti. Kritika je tada obrambeni mehanizam. Kultura koja generacijama žene uči da se natječu za ljubav, pažnju i prostor je kultura podjela. Osobito ako su one učene da “nema dovoljno za sve“, da trebaju biti “bolje od drugih” ili da samo određeni obrasci ponašanja zaslužuju prihvaćanje.
Od prapovijesti do današnjih dana ženske su zajednice bile tihe, ali moćne niti koje su tkale društveni, duhovni i emocionalni život mnogih kultura. U najranijim danima čovječanstva žene su se okupljale oko ognjišta, u šumama, uz rijeke, dijeleći znanja o biljkama, porodu, iscjeljivanju i prirodnim ritmovima. Te su njegujuće zajednice bile temelj preživljavanja. Početno mjesto prijenosa tradicije i iskustva, gdje se slavila plodnost, Mjesec, prirodne promjene, godišnja doba i sveti ciklusi života. U mnogim su drevnim kulturama ženske svećenice, kao mudre žene i iscjeliteljice, bile nositeljice duhovne i praktične moći. Njihovo znanje bilo je duboko utkano u svakodnevicu.
Kako su se društva razvijala, a osobito s dolaskom patrijarhalnih struktura, uloga ženskih zajednica često je bila marginalizirana ili podvrgnuta kontroli. Ipak, nisu nestale. Premjestile su se u sjene, u nevidljive prostore podrške: u kuhinje, tihe sobe, tajne vrtove kao i tajna društva i krugove. Kasnije su evoluirale u književne salone, ženske škole, ženske tečajeve, samostane i psihološke grupe. U tim prostorima žene su i dalje dijelile svoje boli i nade, učile jedna od druge, iscjeljivale i gradile međusobno povjerenje.
Neprocjenjivi su psihološki i emocionalni benefiti ženskih zajednica. One pružaju ogledalo kroz koje žena može sagledati sebe izvan okvira društvenih očekivanja. To su mjesta gdje ranjivost nije slabost već most prema snazi. U sigurnosti zajednice žene mogu proraditi na traumama, razmjenjivati savjete, učiti postavljati granice i ponovno pronaći glas koji je možda bio utišan kroz godine. Osjećaj pripadnosti i prihvaćenosti u zajednici izravno utječe na mentalno zdravlje, osjećaj svrhe i mogućnost osobnog razvoja.
Spiritualna podrška u ženskim zajednicama je toliko moćna i potrebna da postoji i buja cijelo vrijeme od postojanja ljudskih zajednica. Ona proizlazi iz duboke intuitivne povezanosti s ciklusima prirode i tijela. Kroz rituale, meditacije, zajednička slavlja i introspektivne prakse, žene uče slušati unutarnji glas i povezivati se s višom svrhom. U takvim zajednicama često se ponovno budi arhetipsko znanje, ono koje nas uči da boginja živi u svakoj ženi, da iscjeljenje ne dolazi izvana nego iznutra te da svaka žena ima pravo biti svjedočanstvo u svojoj cjelini.
U suvremenom dobu, kada se osjećaj izoliranosti, brzine i pritiska vanjskog svijeta često prelama preko ženskih leđa, ženske zajednice postaju još važnije. Danas ih nalazimo u različitim oblicima: od neformalnih krugova podrške, online grupa, radionica i terapeutskih krugova, do ceremonijalnih okupljanja, ritualnih krugova, duhovnih retreata i edukacija posvećenih buđenju ženske svetosti i mudrosti. Ono što ih sve povezuje jest potreba za autentičnim prostorom u kojem žena nije objekt tuđih očekivanja već subjekt vlastitog puta.
Praktična podrška u ovim zajednicama često je ona krucijalna jer najbrže mijenja živote: čuvanje djece, preporuke za posao, pomoć pri preseljenju, zajedničko kuhanje, podrška kod zdravstvenih izazova, učenje vještina, itd. Sve ono što stvara osjećaj “nisi sama“. Iako živimo u vremenima koja naglašavaju individualnost, ženske nas zajednice podsjećaju na snagu kolektiva, na iscjeljenje koje dolazi iz povezanosti te na duboku istinu da kada žena podigne drugu ženu, cijeli svijet se mijenja. Ima ona divna rečenica: „Budi ona žena koja će drugoj ženi popraviti krunu bez da to cijeli svijet zna“. Tako ženske zajednice rade. Postojano, tiho, van vidnog polja nekoga sa strane.
Danas, više nego ikad, vraćamo se izvoru znajući da upravo u zajedništvu leži snaga koja iscjeljuje, pokreće, osnažuje i stvara novu kulturu: onu koja ne gazi već njeguje, ne razdvaja nego spaja. Ženske zajednice nisu luksuz duhovnog života, one su temelj opstanka jedne uravnotežene i humane budućnosti.
Zato je ključno stvarati i njegovati ženske prostore u kojima se gradi povjerenje, gdje ranjivost nije slabost nego snaga. Gdje će svaka žena znati da nije tu da se dokaže već da se prisjeti tko je zaista. Jer samo iz tog mjesta, iz osjećaja sigurnosti u sebi, iz unutarnjeg mira, žena može uistinu vidjeti drugu ženu ne kao prijetnju nego kao suradnika na spiritualnom i životnom putovanju.
Empatija i osuda nisu dva fiksna pola među ženama već dvije mogućnosti koje ovise o dubini svijesti svake žene, o njihovoj emocionalnoj zrelosti te o prihvaćanju da koliko god smo slične, u redu je i da smo različite. No ono što je ohrabrujuće jest da empatija ima potencijal postati dominantna sila.
