Kopiranje vs Glamour magija

Koliko često pomisliš da ćeš, ako dovoljno pažljivo promatraš nečiji rad, moći ponoviti i ono zbog čega je taj rad nastao? Jer možeš preuzeti riječi. Nemalo puta „posudili“ su moje riječi bez da su me potpisale. Jesu. Iskreno se nadam da su ih počele i živjeti, jer su većinom pisane iz polja dobrodušnosti i sa željom da u nekoj od nas naprave pomak na bolje. Ali vratimo se na temu. Možeš pratiti nečiji stil, izgled, strukturu, način komunikacije, koncept ili formu. Možeš proučiti nečiji rad do najsitnijeg detalja i vrlo precizno ponoviti ono što vidiš. Ali ono što vidiš već je završni dio procesa. Vidiš spell koji se izrealizirao u ovoj dimenziji. Vidiš manifestaciju. Završni proizvod.

Ne vidiš sve ono što je prethodilo tome. Ne vidiš iskustva koja su neku ženu oblikovala, znanje koje je godinama skupljala, odluke koje je donosila, greške kroz koje je prolazila, odnose koji su je lomili i mijenjali, granice koje je učila postavljati, kao ni sve unutarnje procese kroz koje je prošla da bi danas mogla stvarati i pisati upravo na taj način.

Često se svi inspiriramo drugima, što svjesno, što nesvjesno. Tuđe riječi pokrenu naše misli, nečiji stil otvori nam novu percepciju, nečiji način rada ukaže nam na nešto što prije nismo vidjele. Problem nije u inspiraciji. Ona je predivno polje za krenuti kreirati. Problem nastane onda kada ne želiš samo uzeti nešto od druge žene da bi to provukla kroz sebe nego pokušavaš postati ona, jer vjeruješ da ćeš tako dobiti i sve ono što ona ima. Nećeš.

Ideja kopiranja i oponašanja nije strana u magiji. U imitativnoj magiji, odnosno mimetičkoj, krećemo od ideje da sličnost stvara vezu. Da oponašanjem nečega pokušavamo prizvati i ono što to nešto predstavlja. Na simboličkoj razini logika je jednostavna, jer ako dovoljno nalikujemo nečemu, onda ćemo prizvati i njegov učinak. Slična se logika može pojaviti i kada kopiraš drugu ženu. Možda ne želiš samo njene riječi nego i ono što te riječi donose. Ne želiš samo njen izgled nego i način na koji je drugi gledaju. Ne želiš samo njen način rada nego i autoritet koji je izgradila. Ne želiš samo njenu estetiku nego i njenu privlačnost, prepoznatljivost, pažnju, sigurnost ili rezultate koje vidiš oko nje. Tada kopiranje više nije samo preuzimanje forme nego postaje pokušaj da kroz formu preuzmeš i rezultat. A kod kopiranja druge osobe to ipak ne ide baš tako.

Ako izgledam kao ona, govorim kao ona, koristim iste simbole, stvaram na isti način i pokazujem se svijetu poput nje, sigurno ću dobiti ono što ona ima. Nećeš. Možeš to pokušati, ali ovdje dolazimo do dijela koji se ne vidi izvana. Jer možeš kopirati posljedicu, ali ne možeš kopirati uzrok. I upravo tu sve može krenuti u sasvim drugom smjeru od onoga kojeg si očekivala. Jer kada pokušavaš proizvesti tuđi rezultat iz vlastitog iskustva, vlastitih motiva i vlastitog energetskog polja, više ne radiš iz iste početne točke. Forma možda izgleda isto, ali ono što je pokreće nije isto.

I tu glamour magija postaje puno zanimljivija kao alat osobnog razvoja. Ne pokušavaš postati druga žena nego svjesno oblikuješ način na koji će ono što već postoji u tebi postati vidljivo drugima. Ova se vrsta magije bavi dojmom, pojavom i načinom na koji se predstavljaš svijetu, ali uvijek s jasnom namjerom kako želiš biti doživljena. Odjeća, boje, make up, kosa, držanje, osmijeh, pogled, način govora, simboli, način kretanja i cijela persona mogu postati dio svjesno oblikovanog dojma. Divan primjer za to bila je Marilyn Monroe koja je vrlo svjesno proučavala kako od obične djevojke oblikovati magnetičnu personu. Njen hod, glas, način gledanja u druge, osmijeh, držanje tijela, odjeća i cijeli javni nastup nisu bili slučajni. Marilyn je bila konstruirana persona, svojevrsni glamour koji je Norma Jeane svjesno gradila i usavršavala. Zanimljiva je granica između autentičnosti i glamoura. Nešto može biti pažljivo oblikovano, a s vremenom postati toliko prirodno da djeluje kao dio osobe.

I upravo je tu važna razlika. Glamour ne znači da preuzimaš tuđu personu nego da svjesno promatraš koje kvalitete želiš razviti i kako ih kroz vlastito tijelo, glas, izgled, držanje i način komunikacije učiniti vidljivima na van. Tada ne pokušavaš postati druga žena. Kroz sebe oblikuješ ono što želiš pokazati svijetu, a vanjski dio postaje izraz nečega što razvijaš u sebi. Možeš biti inspirirana tuđim samopouzdanjem, magnetizmom, načinom na koji neka žena govori ili se kreće, kako piše, snima videe i predstavlja se na van. Ali smisao nije preuzeti njen glas, njen hod ili njenu personu. Smisao je otkriti kako sve to izgleda kada prođe kroz tebe. Iz tvog energetskog polja.

Jer sve što uzmeš od druge žene ipak mora proći kroz tvoje iskustvo. Tvoje strahove. Tvoje želje. Tvoje granice. Tvoje motive. Tvoje znanje. Tvoj odnos prema sebi i svijetu. I tu već prestaje biti isto. Jer početno energetsko polje ne može biti isto, a izvor je puno dublje od tebi vidljivog. On je u onome što je neka žena integrirala. U onome što je preživjela, prerasla, izgubila, razumjela i ponovno sastavila. U njenoj svijesti, iskustvu, vrijednostima, osjećaju za svijet i načinu na koji sve to prolazi kroz njeno energetsko polje prije nego što uopće dobije oblik.

Biti svoja i originalna ne znači da moraš izmisliti nešto što nitko prije tebe nije vidio, rekao ili stvorio. Gotovo sve velike teme postoje stoljećima. Ljubav, gubitak, smrt, tijelo, odnosi, obrasci, spiritualnost, svijest, transformacija, pripadanje, moć, strah, smisao. Razlika nije u temi nego u mjestu iz kojeg o toj temi govoriš. Iz kojeg polja kreiraš. Koliko je to polje spremno podnijeti ono što ćeš kreirati na van. Jer tvoje je polje autentično. Nitko nema isti spoj tvojih iskustava, uspomena, znanja, rana, uvida, intuicije, načina razmišljanja i svega onoga što si kroz život postala. Zato postoji velika razlika između znati nešto i to isto utjeloviti.

Možeš poslušati priču druge žene o tome što se nalazi s druge strane nekog praga. Možeš zapamtiti riječi, naučiti simbole i gotovo savršeno ponoviti njene zaključke. Ali ako sama nisi prešla taj prag, nedostaje ti ono znanje koje ne dolazi iz informacije nego iz iskustva. I upravo se to ne može kopirati. Jer najtužniji dio pretjeranog kopiranja možda uopće nije u tome što netko uzima nešto tvoje. Najtužnije je šta u procesu dok se kiti tuđim perjem osoba sve manje prostora ostavlja onome što bi mogla postati ona sama. Možeš ponoviti manifestaciju. Možeš oblikovati glamour. Možeš oponašati formu. Ali izvor iz kojeg nešto nastaje pripada putu osobe koja ga je stvorila. Jer dok ti pokušavaš reproducirati njen posljednji korak, ona je već na sljedećem poglavlju.